Moj susjed župnik i Sveta Beata

Kako život zna biti prilično bizaran, pozvao me prošle nedjelje na ručak katolički župnik iz Thuna. Pharrer Peter. Čitao u novinama o mom boravku u Švicarskoj pa se javio i pozvao me na nedjeljni ručak u župni dvor. To je u meni izazvalo salve uzbuđenja jer ja u životu nisam bila u župnom dvoru Također nikad nisam upoznala nikakvog župnika. Pretpostavljam da sam, tu i tamo, očešala kojeg u tramvaju ili tak negdje ( ne znam voze li se oni javnim prijevozom ), ali nisam ih prepoznala u civilu. Češće sam bila na cijepljenju nego u crkvi, a tkogod me dobro poznaje zna da sam i većinu cijepljenja izbjegla glumeći tešku bolest ili nesvjesticu.

Kako od uzbuđenja nisam mogla spavati dan prije posjete pateru Peteru, sklapala sam noću moguće scenarije. Mislila sam, možda naletim na nekog od onih svećenika o kojima se knjige pišu, jednog od onih genija, pametnih i posebnih i beskrajno otvorenih nazora, što bi bilo stvarno fora. Ili naletim na nekog zatucanog i rigidnog u kojem slučaju ću se morati posvađati u obranu svojih uvjerenja, što je isto fora.

Osvanula nedjelja, ja sam oprala kosu, pristojno se obukla i krenula. Na ručak u 12.45. Taj 12.45. me otpočetka kopkao. Tko normalan ručava u 12.45? Osim što je to svima, osim pijetlovima, prerano, kakvo je to analno vrijeme za zakazivanje ručka na tri četvrt sata? Međutim kako sam sklona lakoj psihologiji, odmah sam si objasnila da to moja podsvijest sabotira događaj iz čistog straha.

Župni dvor naslonjen na crkvu, jednu od onih ogromnih, modernih, krv se ledi u žilama ili je to samo moja neznabožačka krv koja strepi da će se već na vratima odati.

Vrata mi otvara sitna žena kratke prosijede kose i poniznog držanja. Beata. Pater malo kasni, oduljilo se sa župljanima, a ja da uđem i raskomotim se. Odbijam aperitiv da me ne bi opalio po uzbuđenoj glavi pa da patera dočekam i nekrštena i nacvrcana. ‘Sok, hvala.’ Tu mi je Beata u čas iscijedila dvije naranče i sjela kratko sa mnom porazgovarati. ‘Prekrasna je Hrvatska. Bili smo mi i u Hrvatskoj i u Hercegovini, u Međugorju smo upoznali neke divne Hrvate.’ Ja sam već počela smišljati svoj prikladniji profil, a onda pomislim – kak to ‘Mi’. Jesam ja udaljena od crkve, ali neke stvari ipak znam. A i stol je svečano postavljen za troje… No, uto stiže pater Peter.

Prima me srdačno postariji sijedi gospodin, zahvaljuje što sam došla i sjedamo za ručak. I sad, tu život prestaje biti kao film jer Peter nije nijedan od mojih scenarija.

On je čovjek miran i pristojan, tolerantan i civiliziran, dobro informiran, kao većina ljudi na koje sam naišla u Švicarskoj. I kao većina koje ovdje znam, posjeduje sposobnost komparativnog razmišljanja, pa tako i o mojoj zemlji

koju je upoznao samo kroz vizuru hercegovačkih župnih dvora. Stoga je prepirka izostala. Pitanje moje hereze nikad se nije postavilo, iako sam ja dva tri puta mislila da mi dolazi šlagvort, ali bi pater na njega uvijek zalijepio novu rečenicu i otvorio novu temu. I tako mi čavrljamo, opće neke teme, a ja polako shvaćam da mi koncentraciija sve više bježi s općeg patera na Beatu.

Beata je, dok je on jutros tješio janjad, pripremila takvu gozbu da ti pamet stane. Otvorila je vino, kušala ga s profi izrazom na licu, pa se odlučila za drugu bocu. Kad bi sjela za stol u razgovoru je sudjelovala nenametljivo, ali mudro. Negdje tamo kad smo očešali Ustav iz ’74. tiho je nestala iz sobe. Vratila se s nekom supernabrijanom digitalnom kamerom i okinula nekoliko fotki za kolekciju. Onda je opet šmugnula, pa se uskoro vratila s gotovim fotkama! Sama je žena downloudirala fotke i isprintala ih na pravom fotopapiru. Pater je sa smiješkom priznao da on jedva vlada kompjuterom, a ona sve kuži i surfa po Netu ko luda. Tako su i našli gomilu informacija o meni. Onda je iznijela tortu, kolače i kavu. Kad je moja strana povijesti postala prekomplicirana za moje slabašno baratanje njemačkim, Beata se pridružila na tečnom engleskom. Onda mi je spakirala tortu i bombonijeru, pronašla paterovu jaknu koju je on pri ulasku zametnuo. U dvorištu je ta sedamdesetogodišnjakinja čučnula ko da su joj križa od plastelina i, jednim potezom, otvorila teška škripava vrata od garaže sve pod budnim okom i smiješkom odobravanja patera Petera. ( tu sam se sjetila onoga iz –ekne: ‘aj ti Ljeposava digni kredenac, a ja ću te bodrit.) Ja sam, sad već iskreno fascinirana, prokomentirala: Beata, pa vi ste super žena.’ Na što je Beata odgovorila osmijehom koji je bio čista, gola definicija skrušenosti. A pater se smješkao sa strane kao da je on zaslužan za gomilu njezinih talenata upregnutih u njegov komfor. I tu se u meni probudio uspavani bunt, srećom je posjet već bio pri samom kraju. Ta krajnja poniznost žene koja, u stvari, vodi igru i tiha zahvalnost što joj je dopušteno da život posveti služenju župniku, ta pozicija u kojoj ni visoke godine, ni spol, ni sve sposobnosti ne zavređuju ni da se podijeli napor podizanja vrata garaže, da se ne bi valjda ni na trenutak pobrkalo tko je božji poslanik, a tko je, jadan, čitav nastao iz jednog rebra, to mi se utisnulo kao najjača i neugodna impresija jedne neobično ugodne nedjelje.

Jedino me tješi, a to je isto otužna heretična utjeha, da je ovo Švicarska i da joj pater za te usluge dobro plaća. Ili će joj, možda, sve to skupa platiti Bog.