Muškarci se boje da ćemo ih ismijati (1.dio)

Kad sam imala dvanaestak godina dobila sam na dar svojevrsni leksikon o  djevojčicama i pubertetu. Slabo ga se sjećam, ni naslova, ni autora. Samo, kao kroz maglu grafičkog uređenja, s fotografijama, uokivirenim savjetima, natuknicama… Red informacija o hormonima, red o tjelesnim promjenama, malo  o prehrani, hobijima, školovanju. Teško izvlačim išta konkretno iz sjećanja, kao da je sve propalo u mrak procijepa između podnih dasaka iako znam da sam voljela tu knjigu jer mi je uputila poruku da je biti mlada djevojka kompleksna i važna stvar. Ono, ipak, što jako dobro pamtim i što nikad nije izblijedjelo jest stranica sa savjetima kako se ponašati tijekom silovanja. I ovdje moram parafrazirati jer je od tada prošlo (nevjerojatnih) tridesetak godina, ali sjećam se da je pisalo nešto o tome da ako dođe do čina silovanja najbolje je pokušati opustiti tijelo što je više moguće jer će tako ozljede biti manje i ne antagonizirati silovatelja verbalno ili fizički kako ne bi uslijedile daljnje i dodatne povrede. Navedene su bile i upute da se ne treba tuširati kako materijalni dokazi ne bi bili uništeni, a onda i nešto o tome kako prijaviti silovanje. 

To nije bio priručnik za samo-obranu. Nije pisalo kako se ponašati u slučaju terorističkog napada, potresa, pljačke banke ili rušenja aviona. Jer je silovanje dovoljno moguće iskustvo u životu mladih žena da ih uz razne  savjete o odrastanju treba oboružati i strategijama kako sačuvati živu glavu ako do njega dođe.

Prije nekoliko godina jedna se moja prijateljica zatekla poslom na stranom tlu. Na izlasku iz garaže zabila se u auto ispred. Oštećena stranka ukazala se iz svog vozila u liku privlačnog, šarmatnog mladog muškarca. (kunem se da je priča istinita ). Budući da ni moja prijateljica nije netko tko se baš stapa s tapetama, odmah je tu frcnula nekakva iskrica i riječ po riječ razmijeniše oni brojeve telefona te se uskoro dogovoriše da se sretnu kad ju put ponovno nanese na to inozemno tlo. I kad su se ponovno susreli, to dvoje odraslih, slobodnih, zrelih ljudi, pojeli večeru, popili piće, prošetali ulicama stranog grada, on joj ponudi da odu u njegov stan, zbog čega su se, ruku na srce i našli više nego zbog večere. Sto stvari se moglo dogoditi kao sljedeći korak. (Da ne ulazim previše u tuđu intimu, sve što se dogodilo bilo je dobro.) Ali ni jedna varijanta ovog scenarija, ni naknadnih razgovora s prijateljicama, ne može proći bez dileme koja se i pred njom ustobočila – je li ludo, neodgovorno i neoprezno otići u stan s nepoznatim muškarcem, u nepoznatoj zemlji, kasno u noć? Što ako se iz tog stana ne vrati? I ako odluči otići, barem će jednu pouzdanu osobu o tome obavijetiti. Jer dok on, kao što je neprocjenjivo pronicljivo rekla Margaret Atwood, možda strepi da će ga ona ismijati, ona strepi da će ju on ubiti.

To nam je normala. Ta šokantna činjenica ove civilizacije je normala. To je ono što nas nauče da skeniramo, da ne idemo same noću, da nosimo ključeve među prstima, da ne stopiramo, da pazimo da nam netko ne ubaci nešto u piće. Normala je, za sve nas koje nažalost nismo lezbe, da su nam oni koji nas privlače, koje želimo zavesti, s kojima želimo spavati, s kojima želimo dijeliti život, istovremeno i cilj i prijetnja.

Ipak, kad nas upozoravaju, kad nam ulijevaju u glavu upozorenja, kad nam poklone knjige sa savjetima, uglavnom nam govore o onima koji sačekuju u mračnim ulicama i parkovima, provaljuju u stanove, ili koriste neku priliku na prevaru.  

Srećom, ne dogodi se svakoj ženi takvo silovanje. Većina ih, vjerojatno, preživi i mnoge pijane noći i ‘riskantna’ ponašanja bez traumatičnog iskustva. Ali znate što, živjeti s tom mogućnošću je već priličan teret. 

Ali ono što nas nitko ne uči, a zadnjih nekoliko godina u svijetu i zadnjih nekoliko mjeseci na Balkanu pokazuje da bi i o tome trebalo postojati poglavlje u leksikonu, jest da su varijacije na temu seksualnog iskorištavanja, u dijapazonu od pipkanja do silovanja i ucjena sto vrsta, nebrojene, sofisticirane i neraspletivno utkane u patrijarhalnu kulturu, koje je Balkan posebno ponosni predstavnik. Da su u učionicama, na fakultetima, u uredima, u vojsci, na sudu, u bolnicama, u kazalištima, u supermarketima, u tvornicama, u sweatshopovima, u izbjegličkim kampovima. Da treba posegnuti daleko u prošlost i duboko u naizgled bezazelnu svakodnevicu da bismo ih razmontirale. I da je to posao koji je na nama.