15.06.2021.

Muškarci se boje (II) ili sad se svaka sjetila

Dok su se na Balkanu tek počeli otvarati slučajevi iz ladice MeToo, ni Velika Britanija, već duboko zagazila u te vode, još nije razriješila problem predatora. Nedavno se još jedan moćnik iz filmske industrije našao prozvanim za seksualno uznemiravanje i mobing. Povod prijavama bila je nagrada Bafta koju je Noel Clarke dobio za poseban doprinos britanskoj filmskoj industriji. Na objavu o dodjeli nagrade reagiralo je dvadesetak žena. To je dobra prigoda da proučimo prijelomne trenutke koji djeluju kao okidač za izlaženje u javnost, budući da unutar javnog mnijenja uvijek postoje Sumnjači (zbog nešto progresivnijeg javnog diskursa malo ih je manje u Velikoj Britaniji nego na Balkanu, ali ih ima ) koji vole posegnuti za dobrom starom, neupućenom, neosjetljivom logikom koncentriranom u pitanu ‘Što je dosad čekala?’

To je relativno čest argument onih koji smatraju da višegodišnja šutnja i življenje s navodnom traumom upućuje na nepouzdanost žrtve. Međutim, kad društvo jednom prihvati da ga određeni problem totalno prožima i da će se kolektivni kut gledanja morati promijeniti, kad počne redovito uvoditi stručnjake u javni diskurs, onda počinjemo saznavati da je žrtvina šutnja elementarni dio zlostavljačke slagalice.

Iako, kad bismo se malo češće pokušali identificirati prije nego donesemo paušalno mišljenje, valjda bi nam bilo jasno da svaka osoba koja je ikad morala donijeti veliku i tešku odluku, a koja će joj zauvijek promijeniti život, a pogotovo koja će ju izložiti javnom mnijenju, zna da je lako naći opravdanja za šutnju. Također, svi oni koji jesu donijeli teške odluke, a koje su im nepovratno promijenile život, znaju da je moguće dugo i naoko normalno živjeti na samom rubu litice dok se ne dogodi nešto što gurne preko ruba. Da se i u vodi do grla može čekati ona kap koja će preliti čašu, da tako lijepo sljubim dvije stare narodne.
U ovom slučaju u Velikoj Britaniji, svjedočiti tome da muškarac koji ih je više no jednom uznemiravao, zastrašivao i ponižavao biva ovjenčan najprestižnijom nagradom industrije u kojoj i same rade bila je za neke od tih žena kap koja je prelila čašu. Da nije bilo toga, možda bi šutjele. Što ne bi značilo da se nasilje nije dogodilo.

Zanimljivo je primijetiti da i u Velikoj Britaniji i na Balkanu na kojem se posebno Srbija trenutno bavi s tri visokoprofilna slučaja seksualnog nasilja, prozvani često reagiraju zgražanjem i ogorčenjem koje čak nije ni glumljeno. U prvi su mah izvan sebe da je nekome uopće moglo pasti na pamet optužiti ih, njih, tako poznate po tome koliko vole žene.

Razlika je, međutim, u tome što se u Velikoj Britaniji odmah nađe neki PR mag koji pomogne optuženome sročiti skrušenu izjavu za javnost, a koja neizostavno uključuje nakanu da radi na sebi i obrazuje se po pitanju pristanka i sličnih fenomena.

Istinski želim vjerovati da barem u ponekom slučaju to nije marketinška floskula i da će osoba u pitanju okajati grijehe, ponešto naučiti i da joj profesionalna budućnost nije zauvijek ukinuta.

Dočim na Balkanu takve kulturološke svijesti još nema te jednom od prozvanih za silovanje može pasti na pamet da za javnost izjavi kako je ovim optužbama silovana upravo njegova duša.

Nakon što su posumnjali u vjerodostojnost ‘tzv.’ žrtve, u njen moral, karakter i namjere, Sumnjači (zbog jezične ekonomije koristim muški rod, ali uključujem tu i Sumnjačice ) se zatim bace na zazivanje povjerenja u sudstvo. ‘Valjda je čovjek nevin dok mu se ne dokaže da je kriv’. Prva bih rekla da treba braniti ovo temeljno ljudsko pravo, uvršteno i u UN-ovu povelju o ljudskim pravima, ali određena doza skepse kad je u pitanju procesuiranje seksualnih delikta, koje god zemlje poželite, ne proizlazi iz zle namjere nego trajno razočaravajućih iskustava.

Iz osobnog iskustva mogu reći da sam u obitelji imala nasilnika koji je pio, ponižavao i mlatio, a onda 19 godina vukao po sudu svoju bivšu, ponižavanu i mlaćenu ženu ne bi li joj oteo imovinu i ušteđevinu koje je sama zaradila, nakon što je konačno jednom, dugo nakon prvih batina rekla – dosta. Taj slučaj zaslužuje jedan zaseban tekst, ali dopustite mi još samo jednu malu digresiju. Svojevremeno je, usred te groteskne sudske epopeje, a po debeloj vezi iz školskih klupa, tadašnji predsjednik države intervenirao u slučaj. Pa ni on, možda benevolentan i sklon vicevima, ali ipak predsjednik, nije uspio pokolebati sudske institucije u sklonosti da nasilniku idu niz dlaku. (Podsjetite me da o tome napišem feljton.)

Zbog golemog povjerenja ne samo u sudski ishod nego i u uviđavni, sućutni tretman koji ju čeka tijekom sudskog postupka, silovanje u Hrvatskoj, procjenjuje Ženska soba, prijavljuje tek svaka petnaesta žrtva. (Sarkazam je ovdje moj, a ne Ženske sobe, da ne bi bilo zabune).

Međutim, kad smo na sudovima, onda je vrag već odnio svu šalu i crni humor. Jer su mnoge ranije instance poput obrazovanja, informiranja i iskorjenjivanja ležerne mizoginije iz masovnih medija zakazale.

Među Sumnjačima mnogi smatraju da ‘Sad svaka ima priču.’‘To je sad neka moda… (da ne kažemo uvezena sa zapada)’.
To je tako na početku vala koji podriva okoštale obrasce.

Ako uzmemo u obzir da je, prema Istanbulskoj konvenciji, silovanje svaki spolni čin bez pristanka, a koji ne mora uključivati upotrebu sile ili prijetnje, onda se stvarno bližimo tome da svaka ima priču.

Mislim, ne znam, možda sam u krivu. Možda i jest samo moda. Ali, čini mi se, ako i jest moda, dobro je došla. Jer je dugo bila moda da se siluje i prođe nekažnjeno.

DRUGI TEKSTOVI

Kamuflirana feminstkinja – dvostruki špijun

Muškarci se boje (II) ili sad se svaka sjetila

Muškarci se boje da ćemo ih ismijati (1.dio)

25.1.1990., 13 sati i 40 minuta

Stoik

Samoizolacija s Anjom (3) – Gledam te!

Samoizolacija s Anjom (2)

Samoizolacija s Anjom (1)

Svijet u kojem živimo

Princ i robinja

Resting Bitch Face

Makedonci

Jednorog

Trudni smo

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO