Nema zemlje za starce

Kao da se sjećam da se stare ljude nekad smatralo mudracima. Sad više nisam sigurna je li to bilo u doba kad sam ja bila mala ili u doba kad je svijet bio mali pa sam samo naslijedila kolektivno sjećanje, ali svakako znam da je u mojoj glavi pojam mudraca uvijek vezan uz sliku starog čovjeka. Po mogućnosti s bradom, često sa štapom i lulom i još nekim mudrim rekvizitima.

Mađutim, to u stvarnosti nisam već dugo doživjela. Ne to da bi neki stariji čovjek bio mudar, nego to da se stare ljude tretira s poštovanjem koje mudraci zaslužuju. I ne mislim da godine nužno znače mudrost, ali mi se ipak čini da doživjeti starost i, odjednom, od cijelog svijeta dobiti tretman kao prema malom ili čak zaostalom djetetu mora da je prilično porazan saldo za kraj života. I mislim da bih se na to, kao starica, ili da ću se na to, kao starica, prilično raspizditi.

Moderno društvo nema mjesta za starce, a u svojoj histeričnoj površnosti nema ni vremena za dublje gledanje. Modernom društvu starci ne trebaju. Da bi funkcioniralo, trebaju mu mladi i snažni, a da bi izgledalo prema propisima svojih kanona, trebaju mu opet mladi i lijepi. Za spore, krhke pa i zahtjevne starije ljude koji ne mogu pratiti ritam roush houra u podzemnoj željeznici nema vremena. Niti ima vremena da se u njima propituje mudrost. Jer ni mudrost nije više osobito nužna. Ima tek dovoljno vremena da ih se zapakira u pelene i , eventualno, kontrolira da baš, prečesto, ne rade budale od sebe.

I to je jedna od najgorih diskriminacija našeg vremena. Jer ne vjerujem da itko nestrpljivo križa dane do starosti na kalendaru. A ona neumoljivo dođe i nema načina da je se spriječi, ni odgodi. E pa stvarno je prilično nezavidna situacija da nešto što, bez iznimke i od pamtivijeka, čeka svakog čovjeka, odjednom postaje neka vrsta sramote. Nešto prema čemu ostatak svijeta osjeća nejasnu suosjećajnost, ali i malu iritaciju i podosta nelagode u slučaju kad se stara osoba počne ‘neprimjereno’ ponašati.

A gotovo je nemoguće da ne počne jer lista stvari neprimjerenih staroj osobi je kao rupa bez dna. Svaki je korak moguća greška. Kako se odijevaju, koje si boje dopuštaju, koliki dekolte, je li sve što visi dobro upakirano i zaklonjeno od pogleda. Odjednom im drap preostaje kao jedina otkačena varijanta. Sve je drugo neukusno. Neukusno je kad previše jedu, kad previše popiju, kad se preglasno smiju, kad se guraju tamo gdje im nije mjesto, a gotovo im nigdje nije mjesto. Kad su spori i kad ometaju kretanje mladima, kad ne razumiju tehnologiju, uopće, kad ne razumiju današnji svijet, kad im sobe smrde na starost, kad previše pričaju o sebi, kad previše pričaju o prošlosti, kad se previše razumiju u sadašnjost. Posve je neukusno ako još nisu sasvim odustali od seksa. Od romantike ne moraju odustati. Kad se stari ljudi zaljube, to je još ‘slatko’. Kao kad se zaljube mala djeca. Ali ,ako imaju takta, zadržat će se na držanju za ruke. Seks u tim godinama stvarno je nešto potpuno neprimjereno.

Zapravo je temeljno neukusno to što žele živjeti i što se nisu ‘dostojanstveno’ povukli iz života. Što nisu lijepo otišli u nekakve rezervate ili otplutali u nepoznato na santi leda kako nas ne bi sve podsjećali na činjenicu što nam slijedi. Da je ova suluda utrka s vremenom besmislena i da svaka umjetna sisa na kraju gubi bitku s gravitacijom.

Onda mi ljudi kažu, ali kako starci znaju biti užasni. Baš ono, nepodnošljivi. Nisu svi stari ljudi mudri i blagi. Nisu, naravno. Znaju biti nepodnošljivi, itekako. Ali nepodnošljivost nije ekskluzivno staračka osobina!

Ja u sebi na neki način osjećam staricu kojom ću jednog dana postati. Ako poživim. I ako me ne dokači neka bolest. Osjećam i da ću imati dobru zalihu iskustva i ponešto mudrosti. Već mi je s trideset godina jasno da je za neke stvari prekasno i slutim jezu tog saznanja kad vremena objektivno počinje nestajati i kad se neka, mnoga vrata zauvijek zatvore. I stvarno je perverzna ideja da svoje posljednje vrijeme na svijetu čovjek nema gdje provesti onako kako želi jer se stalno nekome mladjemu mora sklanjati s puta. Ako je baš jako vitalan, lucidan i duhovit, možda ga posere sreća da ga se tretira kao atrakciju. Što je isto prilično iritantno. Zašto bi to bila atrakcija? Razumijem, neke sposobnosti opadaju, mane se pogoršavaju i neke reakcije postaju motivirane starošću. Ali svakave budalaštine u mišljenju i djelovanju godinama budu motivirane mladošću, pa nikom ništa.

Neumorna misija produžavanja mladosti omogućila je današnjim ljudima dosad najduži životni vijek. Ulaganjem u sebe, u zdravlje, u tijelo i duh, doživotnom pretplatom na farmaceutsku industriju, stalnom, skupom brigom za sebe čovjek danas može doživjeti stotu. Do unedogled može skidati sa sebe višak kože i peglati znakove starenja. Samo što da radi sa sto godina duha u sebi?