Nije nam čast
Na regionalnom kazališnom festivalu u Brčkom dogodilo se, prije nekoliko tjedana, nešto, malo za neke, dovoljno malo da se u hrvatskim medijima jedva ponešto o tome pisalo, a zapravo veliko za žene, veliko za ideju regionalne, kao i muško-ženske solidarnosti u okviru teme seksualnog zlostavljanja, te rak-teme ovog našeg, ovih naših pa onda i svih društava.
Ukratko, ranije ove godine srpska glumica Danijela Štajnfeld optužila je kolegu glumca Branislava Lečića za silovanje koje se dogodilo prije mnogo godina. Sud je tužbu odbacio i odlučio ne pokrenuti kazneni progon jer nema dovoljno dokaza. Kolega glumac je zatim krenuo u kampanju blaćenja kolegice koristeći odluku suda kao dokaz nevinosti i činjenice da je kolegica lagala. Slučaj je podijelio javnost na one koji misle da nedostatak dokaza o silovanju koje se dogodilo prije mnogo godina nije dokaz nevinosti, a nekmoli opravdanje da se ženu izvrgne kampanji vrijeđanja i omalovažavanja, i one koji smatraju, kao što su oduvijek smatrali, da su glumice žene lakog morala koje se kroz život penju s kreveta u krevet i vole na sebe privlačiti pažnju, pa bilo i danas popularnim navodima da su silovane ili seksualno uznemiravane, što im sugeriraju mentori iz pokreta #Metoo, zapadne zavjere kojoj je cilj uništiti sve tradicionalne vrijednosti i običaje, među kojima i onu stoljetnu istinu da je biti metom spolnog organa moćnog i popularnog muškarca svakoj ženi čast.
Kad se optuženi glumac nedavno pojavio kao član žirija na regionalnom kazališnom festivalu u Brčkom, prvo je ekipa predstave 64 iz Ateljea 212, autorice moje malenkosti, zatražila izuzimanje iz natjecanja za nagrade, a s njom su se solidarizirale i druge predstave i mnogi kazališni umjetnici oba spola, sve uz jasan stav podrške ženama koje su pretrpjele seksualno zlostavljanje.
No budući da je presjek događaja na festivalu kompliciraniji od onoga sto bi stalo u jednu kolumnu, ako vas zanima detaljnije možete pročitati odlične preglede na blogu Kristine Ljevak (https://sitanvez.mooshema.com/2021/11/23/susreti-pozorista-kazallista-u-brckom-hronologija-jedne-neodgovornosti-bez-drustvenog-i-politickog-konteksta-ne-postoji-savremeni-teatar/) ili na teatru.hr (https://www.teatar.hr/245561/lecic-u-brckom-ili-kako-je-regionalnim-kazalistarkama-konacno-prekipjelo/). U ovom tekstu želim samo malo načeti raspetljavanje jedne ili dvije ideje koje neprekidno kao društvo perpetuiramo.
Opet glumica, komentira netko. Ustvari mnogi, da ne lažemo.
Koliko god puta o tome govorili opet nekako pada u zaborav da u fokusu ovog fenomena razotkrivanja seksualnog uznemiravanja nisu glumice zato što su tako lakog morala nego zato što su svijetu zanimljive. Zanimljive su kad se pojave, mlade nade, kad im krene, kad postanu zvijezde, kad mijenjaju haljine, kad smršave ili se udebljaju, za ulogu ili još zanimljivije zbog bolesti. Zanimljive su kad zatrudne, kad u trudnoći sjaje, kad se u trudnoći ne udebljaju ili se jako udebljaju, kad iz rodilišta izađu bez grama sala. Zanimljive su kad ih ostavi muž, kad nađu drugog, kad nađu drugu, kad se zauzmu za inicijativu, kad usvoje psa iz azila, kad dobiju nagradu, kad drugi put rode, kad se zauzmu za neku dječju inicijativu. Kad otvore svoj dom za Uskrs, kad okite bor, kad peku kolače po bakinom receptu, kad peku kolače od kvinoje i cijede domaće kokosovo mlijeko, kad im se vidi celulit i kad i u četrdesetpetoj izgledaju jebozovno u badekostimu. Kad izgledaju mlado, kad ubodu filere da bi izgledale mlađe, kad ubodu filere pa ne izgledaju mlađe, kad izgledaju kao da ne znaju dostojanstveno stariti. Kad se napiju, kad naprave budalu od sebe, kad im se vide gaće. Kad im pukne bretela, kad im pukne film. Kad ih netko iznenadi rođendanskom proslavom, kad dobiju ulogu u velikom filmu i kad ih netko siluje.
Statistike su različite, jedna od pet, jedna od tri, kako gdje, a novi TikTok trend 97% odnosi se na postotak žena između 18 i 24 godine koje su doživjele seksualno uznemiravanje. Za one koji misle da ima nešto u glumicama što silovatelje posebno draži. 97% žena o čijoj trudnoći, poslu, make-up rutini i pukom preživljavanju nitko ne želi znati ništa.
A možda vas ovo nije uvjerilo jer se zna da otkad postoji filmska industrija postoji i ‘casting couch’, ili na našem, kauč za audicije na kojem su mnoge takve ‘žene lakog morala’ sagradile svoje karijere uz pomoć onog talenta koji svaka žena ima, ali su neke ‘premoralne’ da bi ga upotrijebile.
Nijedna djevojčica ne sanja o tome da će ono što želi biti u životu postići tako što će raširiti noge i u svoju unutrašnjost, u svoje biće, fizičko i psihičko, primiti spolni organ nekog čovjeka koji ju seksualno ne privlači.
Da se razumijemo. Nijedna. Nikad u povijesti čovječanstva nije bilo takve djevojčice.
Ali djevojčice odrastaju u ovom društvu takvo kakvo je. Pa ih to društvo oblikuje. Pa nauče da se to tako može, ili da treba, ili da nema druge, ili da svi to rade, ili da one neće pa će time potvrditi neku vrstu ispravnosti kojom će se u nekom trenutku dičiti.
I onda neke kažu da, neke kažu ne, neke kažu da, a poslije idu na terapiju, neke kažu ne pa ih ipak netko siluje, neke kažu da pa naprave od toga stav ‘baš me briga’, ‘ja ću takvu situaciju učiniti nekakvim svojim credom’, ‘jebi se, svijete’.
Jer za ženu u patrijarhatu koja je zadanosti patrijarhata svjesna postoje samo dvije mogućnosti. Da se aktivno buni ili da aktivno pokuša zadanosti okrenuti u svoju korist. Treće nema.
A možda se i treće konačno pomalja. Neko novo vrijeme u kojem će se reći, hvala, nećemo. Nije nam čast.