Nove žene
U mom malom osamljeničkom svijetu vlastite sobe vrijeme i dob su fluidne kategorije. Imam bolove u trtici, ne volim preglasnu muziku, ni gužve, a cestu prelazim oprezno kao da imam sto godina. Uvijek sam bila malo stara. Prije dosta vremena na maturalcu u Rimu ja sam se najozbiljnije žalila razrednici da razgledavamo PREMALO znamenitosti. Jučer je ‘gospodin Štivičić’ izrazio želju da idemo na festival Glastonbury. Pogled koji sam mu uputila, gotovo majčinsko zgražanje, i mene je zabrinuo.
S druge strane, svako se malo nečemu veselim, nešto me novo inspirira, želim neprekidno još učiti: jezike, sportove, vještine, oduševljavam se s ljudima kao da sam ih tek jučer otkrila i pitam se kako rastegnuti vrijeme da bi u njega stale sve nepročitane knjige. No, objektivno sam zagazila u životno doba kad se već mogu osvrtati na vrijeme prije petnaestak, dvadeset godina i zvati ga mojim vremenom. I padati žrtvom prirodnog mehanizma da to ‘moje vrijeme’ romantiziram u odnosu na današnje. Ovu kolumnu obično pišem iz potrebe da se protiv nečeg bunim, a ne da bih nešto hvalila i dijelila s vama razdraganost. Rijetko da bih rekla da je danas bolje. Ali i to je moguće. Spremite se, drage i dragi, slijedi optimizam.
U lipnju sam na Bijenalu nove europske drame u Wiesbadenu, u Njemačkoj, vodila radionicu za mlade europske pisce. I sama sam tu radionicu pohađala na istom festivalu prije dvanaest godina. Razvijati temu o prolaznosti vremena u kojem sam, preko noći, skočila iz tih istih mladih pisaca u zagradu srednje generacije bi me, bojim se, odvelo u namćoraste vode. Zato neću.
Na radionici je bilo devetoro studenata. Zovemo ih tako zbog jezične ekonomije, iako su neki već diplomirali, a i stvarno prerasli studentsku kvalitetu pisanja. Omjer – šest mladih žena i tri muškarca – iz mog radioničkog iskustva već je veliko iznenađenje. Dobro, možda je iznenađenje pogrešna riječ budući da sam ih sama birala. Ali, doista, po ključu pravoga političkog radikalizma u kojem spol nije bitan, nisam nastojala utjecati na omjer. Slijedeći instinkt, birala sam drame koje me na neki način diraju, pisane zanimljivim glasom, one koje imaju hrabrosti da istražuju velike ideje ili da otkriju skrivenu, ranjivu istinu o sebi. I, ispalo je tako, šest žena i tri muškarca iz devet europskih zemalja. Zajedno, njih je devetoro formiralo jednu prilično zajebanu i genijalnu grupu i, nakon deset zajedničkih dana, svi smo napustili festival nekako ushićeni i pomalo sentimentalni. Ali bez obzira na to koliko su muškarci u grupi bili zanimljivi i pametni, te mlade žene su, svaka na svoj način, a kao ujedinjena snaga, zaista impresivne.
Za moju žensku svijest odlazak u Englesku bio je ključan. Iako sam odrasla u obitelji koja je uvijek zagovarala jednakost i veličala ženska prava, odrasla sam također u patrijarhalnom društvu. Odlaskom u Englesku prvi sam puta doživjela okruženje u kojem mlada žena nije apriori prisiljena na flert sa svijetom. A ako na taj kod ne pristane, ne gine joj etiketa luđakinje. U Engleskoj, da ih ne bih prikazala u predobrom svjetlu, drugačiji pristup je posljedica seksualne represije u mentalitetu prije nego progresivne svijesti. Ali za mene je bilo važno tek prekinuti nametnutu šprancu i sagledati sebe izvan upijenih običaja.
Odonda su se mnoge stvari još pogoršale. Obje zemlje koje zovem domom gutaju regresivne tendencije. Hiperseksualizacija djevojčica počinje od dobi kad im kosa naraste do ženstvene duljine. Predugo bi bilo čekati dok im počnu rasti grudi. Šokantan broj financijski neovisnih žena energično odbija feminističku etiketu, šokantan broj žena uopće ne shvaća značenje pojma. Pitam se je li i danas, kao i u doba mog školovanja, sva feministička literatura tako temeljito odsutna s popisa.
Ali ipak, i u našoj i u sličnim malim sjebanim, osiromašenim, pokradenim, mitomaničnim zemljama, sazrijevaju ove mlade žene koje sve ovo o čemu govorim znaju, shvaćaju i neustrašivo se s tim hvataju u koštac u dramama koje pišu. Feminizam, ateizam, istraživanje pitanja spolne pripadnosti, bijes zbog društvene apatije, a sve začinjeno subverzivnim humorom i ipak, povremenim, poniranjem u kompleksne probleme depiliranja, to je njihov normalni, svakodnevni diskurs.
One su tek na početku svojih karijera i svojih života. Ali način na koji nose i razumiju svoju ženskost daje mi nadu da se novi val feminizma neće utopiti u mizoginiji neokonzervativizma, da novi trend neće biti odricanje termina ‘feministkinja’ i da su najebali svi koji ovim spisateljicama pokušaju potkresati krila.