Operacija Obiteljska ekstaza
Te se stvari događaju malo pomalo. Mozaik se slaže dovoljno postepeno, dovoljno neprimjetno da nam se čini da su događaji dovoljno nebitni, a da bismo na njih reagirali punom paljbom. Onda jednog dana, kao u nekom apokaliptičnom psihološkom trileru, pred bolnicama osvanu grupacije osoba staklenih pogleda združene u molitvi za svaki začeti život. Oni, navodno, propagiraju ljubav. Pružaju podršku zdvojnim ženama. Nisu oni tu da im prepriječe put i posrame ih. Tu su da im se nađu, da im pomognu donijeti pravu odluku. A prava odluka je ona koja se podudara sa stihovima jedne nedavno sastavljene glazbene numere koja se zove Želim živjeti i koja nam se, također zbog svojeg neupečatljivog standarda, možda ne čini velikim udarcem za teško izvojevane ženske slobode, ali jest. Ipak jest, kamenčić u mozaiku.
Ne znam je li gore da urbane Zagrepčanke srednjih godina, s kakvim takvim karijerama, sa životom dokazivo provedenim u kakvom takvom glavnom gradu kakve takve Europe, ne znaju razliku između crkvene dogme i znanstvenog shvaćanja početka života i ne znaju koliko je strašne štete ista crkvena dogma nanijela nebrojenim, doslovno nebrojenim ženama tijekom ove civilizacije ili je gore da to znaju, ali ih nije briga, jer im se pružila prilika da kapitaliziraju ikonografiju davnog Band Aida, snimaju sebe kako u studiju snimaju stihove ‘Ja sam tvoja nerođena beba, poklon sam ti ravno s neba’, sa sve sunčanim naočalama na licu i uporno sklapajući ruke u oblik srca (možda za gluhonijeme koji gledaju ili možda za nas koji ne shvaćamo spot kao iskaz ičeg ljubavnog).
Mozaik o kojem govorim ima montipajtonovski karakter. Osnovni format montipajtonovskog skeča jest da se u prvom planu događa jedna radnja koja potpuno ignorira činjenicu da se u drugom planu događa jedna druga, suluda radnja, naprimjer, komadanje tijela, brutalna tuča, da tamo u pozadini lete ekstremiteti, cigle i cjepanice, što ovu prvu radnju čini redikuloznom. Tako u drugom planu u Hrvatskoj ljudi umiru od gladi, najglasniji patrioti nas uporno pljačkaju i rasprodaju, glave gradova i zemlje rutinirano posjećuju zatvore, 44 posto naroda prošle godine nije pročitalo niti jednu knjigu, a javni diskurs je takav da se mnoge žene srame biti povezane s riječju feminizam, ali se mnogi članovi Parlamenta ne srame biti povezani s riječju ustaša.
Jedan mali kamen u mozaiku je slučaj intervjua koja sam prije nekoliko godina dala jednoj pametnoj novinarki, i samoj spisateljici, u novinama koje smatram donekle ozbiljnima. Pričale smo o imigraciji, politici, kazalištu i feminizmu i tek se usput dotakle poneke lake teme. Obje smo bile zadovoljne. Intervju je izašao s naslovom ‘Suprug se nada da ću početi kuhati kao moja mama’. To je tako, kažu mi, s tim urednicima koji stavljaju naslove. I ja se nisam tada pobunila. A gospodin Dougie Štivičić ostao je, iz principa, zakinut za neko fino nasljeđe koje mu se do tada smiješilo.
Danas sam posjetila portal vodećega hrvatskog celebrity magazina i pred očima mi se izlistao sljedeći popis naslova intervjua, redom sa ženama s ozbiljnim karijerama i postignućima, glumicama, ravnateljicama kazališta, dobitnicama zlatnih medalja : ‘Osim što sam majka i na poslu voditeljica, kod kuće sam domaćica, spremačica i kuharica’, ‘Blizanci su već pripremili igračke za malog brata’, ‘Nakon rođenja djeteta ne zaboravljam na brak’, ‘Ivanovo rođenje promijenilo je cijelu obitelj’, ‘Majčinstvo mi je prioritet’. Za njima ponešto kaska Maja Šuput koja ‘samo želi biti nečija maza’. Da ne bih manipulirala sliku, i intervjui s muškarcima često nose naslove poput: ‘Žao mi je što ranije nisam postao otac’, ‘Svojoj kćeri ću uvijek biti podrška’ i moj favorit ‘Nemoguće je opisati ljubav koju osjećam prema kćeri’.
Ovaj fenomen može vam se možda učiniti kao korak ka ravnopravnosti, jer obično su žene te koje se pita o majčinstvu i kako usklađuju posao i karijeru. Ali sumjam da je vodeći celebrity portal mjesto gdje se krče nove staze feminizma. Riječ je prije o tome da je obitelj temeljna i sveta vrijednost novog, čistog, bogobojaznog hrvatskog društva i, bez obzira na urušavanje svih životnih okolnosti, ta riječima neopisiva ljubav prema djeci bez sumnje će iznjedriti sretnu hrvatsku budućnost.
Mediji, a pogotovo oni za široke narodne mase, čine čitavu hrpu kamenčića u mozaiku. U tom ozračju žene, naravno, i dalje mogu imati karijere, jer da sad sve naprasno odluče dati otkaz, ekonomija bi preko noći doživjela kolaps, ali moraju se iz petnih žila truditi da pokažu onaj temeljni materinski identitet, onaj neki osnovni femininum, ekstenziju fertilnog seksepila čim uđu u godine kad više nije adekvatno da taj seksepil guraju u prvi plan (osim nekih čije će nas golo dupe obasjavati sa stranica i dugo nakon menopauze, ali da ne ulazim sad u tu temu). Kao Snjeguljica, one mogu biti princeze, ali kad vide kuhaču, ruka sama krene. Kad vide partviš, probude se u njima sve njihove radišne majke i bake.
I tako se svi histerično smiješe u prvom planu, fotošopiranom, seksi, ali i obiteljski cjelovitom. Sve do onog trenutka kad nekoj od tih žena dođe da bi javno nešto zaustila, a iz drugog plana joj u glavu doleti cjepanica.