14.08.2008.

Panika u redovima

Welcome home

Povratak u London nakon dužeg izbivanja ponekad teško pada. Kao povratak u mašinu. Pa onda male stvari ponekad mnogo znače. Kao ona dva Kurda što drže dućan iza ugla,a koji mi uvijek kad se pojavim nakon dugo vremena, s velikim osmijehom kažu: Welcome home, miss.

To je posebno ohrabrujuće jer se opire onoj neizgovorenoj kapitalističkoj maksimi da se ljubaznost plaća. Pa iako znamo da je ključni moto svakodnevnoga života ušteda, isto tako znamo da ćemo tek kad budemo bogati i kad više nećemo morati štedjeti konačno biti gospoda. Do tada, šuti, štedi i trpi. Kao, naprimjer, kad odlučite putovati Ryanairom u Pulu. Već u startu karta nije baš tako jeftina kao što ste očekivali, jer je Pula odjednom postala popularna destinacija. S pravom. U Puli i okolici čovjek može doživjeti najljepše trenutke u životu pa u tom smislu nije ni puno dati 200 funti za kartu.Ali, kako je vaš mozak dugotrajnim ispiranjem već usvojio činjenicu da se radi o jeftinoj avio kompaniji,mogli bi vam oni napIatiti i više i vi se ne biste bunili. Međutim, tek kreću dodatne ucjene i prevare.D odatni troškovi (ono što niste pročitali kad ste kupovali kartu). Biti putnikom više ne podrazumijeva nositi sa sobom kofer. Ako želite čekirati kofer, to sad morate platiti. Ili, ako je kofer veličine ručne prtljage možete ga ponijeti sa sobom u avion. Ali, naravno, ne možete. Jer u koferu, po svoj prilici, imate škarice, žilete i tekućinu koju ne smijete unijeti u avion. Sportska oprema, video- oprema, sve vrste dodatne opreme naplaćuju se posebno. Rečeni kofer smije težiti do petnaest kilograma. Svaki kilogram viška plaća se petnaest eura. Neka mi se javi jedna osoba koja je u stanju spakirati se za godišnnji odmor u manje od petnaest kila. A onda nek mi se javi pet osoba koje, kad kupuju kartu, pročitaju ono što piše najsitnijim slovima. Kao rezultat stotinjak ljudi kleči na podu pred šalterom panično prepakiravajući kofere dok minute neumoljivo otkucavaju. Strepnja i panika šire se kao magnetsko polje među još nečekiranim putnicima, tek im malo pažnju odvlači voajerski pogled na sastav nečije intime, dok proskribirani putnik, onaj sa devetnaest kila, na sjajnim aerodromskim pločicama vodi sa svojom partnericom suludi matematički dijalog, odvaguje u rukama peraje i boce kozmetike, pokušava u ručnu torbicu ugurati par tenisica i ozbiljno razmišlja o tome jesu li ove japanke ipak za baciti, tu na licu mjesta. Nitko se ne usudi buniti jer su svi čuli što je bilo s onim bezobraznikom maloprije,a koji je rekao da je to nedopustivo što rade i kako mogu tako ponižavati ljude i da on neće platiti, na što mu je gospodična za pultom rekla da se smiri jer će mu, u protivnom, uskratiti mogućnost letenja (?!). Tu smo odmah na tankom ledu, jer svi znamo da se povisivanje tona i napinjanje vratnih žila uči u kampu za terorističku obuku, tako da se svi odmah moramo ograditi od poludjelog čovjeka i lijepo dalje, u tišini, preslagivati svoje rasute kofere.

U avionu obično sjedim pored prolaza. Prednost je ta što ne moram preskakivati preko nepoznatih ljudi ako želim ustati ili ići na wc. Mana je ta što su mi koljena konstatno plavičasta od kolica koja me,tijekom leta, obavezno nekoliko puta udare. Ipak, lakše podnesem udarce u koljena nego udarce u inteligenciju. Kao kad se s razglasa javi mazni glas koji, kao da prodaje seksualne usluge, zavodljivo objavljuje: možete se osvježiti s našeg bara na kolicima. Kušajte svježe pripremljene gurmanske sendviče, gustu bogatu vruću čokoladu ili se osvježite uz izbor vrhunskih vina. U tom trenutku postaje doista neizdrživo šutjeti i ne povikati:’ Prestanite lagati. Evo, molim vas, je l možete barem ne lagati? Ne nudite izbor vrhunskih vina. Nudite prilično loša vina. Dakle, čemu besramna laž? Vruća čokolada i kava imaju okus tople smeđe vode, a sendviči bi bili gurmanski tek nekom odbjeglom robijašu koji ovim avionom putuje u slobodu. ‘

Nakon svega, poniženje zapečati nagradna igra. Kupite srećku da dobijete milijun eura i više nikad ne morate putovati Ryanairom. Nego biznis klasom neke fine kompanije u kojoj će vam se stjuardese, čak i ako ste nadrkani i bezobrazni, obraćati tonom kao da ste baš vi ta bogata kremasta čokolada koju bi rado posrkale.

Svakidašnje jadikovke

To je bila ta jedna nakon povratka u London poslije duljeg izbivanja. Ima još stvari koje me naglašeno nerviraju kad se vratim. Onaj susjed koji nam se nijednom u pet godina nije obratio. Jednom je prigodom uhvaćen u govoru kad je mojoj prijateljici iz Amerike usred noći pomogao otvoriti vrata i rekao: ‘Nadam se da ste imali bolju večer nego ja.’

Kad obučem japanke i kratke hlače i uđem u podzemnu dok bliješti vruće sunce, a kad izađem, tri stanice dalje, oblije me hladna kiša. I to što japanke zapravo uopće više ne mogu nositi jer se smog sa stopala skida jedino razrjeđivačem. Kiša kao takva. Makar je obično volim. Makar me nekoliko puta zaštitila što joj nikad neću zaboraviti.

Koliko ima olimpijskih sportova i postoji li aktivnost na svijetu koja ne bi mogla postati olimpijskom disciplinom? Zasšo komentatori imaju osjećaj da ćemo svi ugasiti televizore ako tri sekunde budu šutjeli? Način na koji sportaši govore, a novinari pitaju o stvarima koje se same po sebi podrazumijevaju ( poput: ‘na startu se nastojim koncentrirati’) kao da otkrivaju tajnu formulu. Olimpijada generalno, kao prijeteća poruka nove super sile i kao prilika da se svi licemjeri svijeta preseravaju o ljudskim pravima. Negativni izvještaji o gradonačelniku koji pružaju lažnu nadu da mu se klima stolica i to što nemam pravo glasa. Dvadeset i treći ubijeni tinejdžer ove godine.

Ukratko, sve me malo nervira. Stvarne sugrađane ovih dana vidim samo u onim preplanulim ljudima koji su bili negdje, doma, gdje im je sunce probudilo zaboravljene pigmente. Mogla bih ih od šuba izdvojiti. Te ljude koji se probijaju kišnim prepunim ulicama, a glave ima labavo lelujaju nad ramenima pune nekih maslina, obala, kaktusa. Nekog pijeska koji će uskoro otresti sa sebe. Na neki način. Kupujem mango u Marks and Spenceru, to me uvijek oraspoloži, izlazim na kišu, nosim svoj pijesak sa sobom i mislim na ljeto.

DRUGI TEKSTOVI

Kriza srednjih godina ili gdje je moj Porsche ?

Teachable moment *

Ozampično lice

Princeze, ponovno

Mačići ( i zašto su opasni )

Autocenzura

Utroba

Nora

Jedan tjedan jednog mjeseca jedne godine u dvadeset prvom stoljeću

Ona postoji

Nije nam čast

Sto stanica

Kamuflirana feminstkinja – dvostruki špijun

Muškarci se boje (II) ili sad se svaka sjetila

Muškarci se boje da ćemo ih ismijati (1.dio)

25.1.1990., 13 sati i 40 minuta

Stoik

Samoizolacija s Anjom (3) – Gledam te!

Samoizolacija s Anjom (2)

Samoizolacija s Anjom (1)

Svijet u kojem živimo

Princ i robinja

Resting Bitch Face

Makedonci

Jednorog

Trudni smo

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO