Placebo
Prije nekoliko brojeva urednica ovog časopisa ‘oprala’ je ljudsku sklonost šamanskim rješenjima i ljude koji se liječe kod nadriliječnika. Tu se dotakla i mene. Doduše promijenila mi je spol misleći da neću shvatiti o kome je riječ kad kaže da joj se prijatelj liječi od bolesti koju nema i koju je dijagnosticirao kineziolog. Ali meni drago da me se sjetila, pa makar i po zlu.
Priznajem. Imala sam kratku aferu s homeopatijom. Išla sam k jednoj finoj, smirenoj, gotovo prozirnoj gospođi koja mi je kucala po tijelu, stavljala na trbuh ampule s ekstraktima raznih susptanci i razgovarala s mojim mišićima kao da su živi. Postavila mi je dijagnozu, zabranila jesti sve što volim, prepisala mi sedam preparata i dala tablicu kako da ih konzumiram, šest puta dnevno i to mi je naplatila nekoliko puta po nekoliko stotina funti. Pa kad sam tijelu uskratila sve što mu pruža utjehu s tek klimavom argumentacijom da si time osiguravamo dug i zdrav, iako ubitačno dosadan život, ono je reagiralo šokom, poremetilo mi nekoliko hormonalnih te bakterijskih ‘balanasa’ i natjeralo me, na koncu, da potražim hitnu intervenciju mog dobrog starog londonskog doktora opće prakse. Pred njegovim sam se pogledom ispod oka morala crveniti punih dvadeset minuta dok je cijedio iz mene priznanje kako sam ga varala s vračarom. Eto. I šta?
Pa nemam ja kompas umjesto mozga. I moja je jadna duša podložna ludilu našeg vremena, potrazi za nekim, po mogućnosti brzim lijekom za sve eterične i neopipljive tegobe života. Pa i ja bih da se osjećam centrirano i mirno, da nisam stalno umorna, da mi se ne spava kad ne treba i da me ne muči nesanica, da me ništa ne žiga na psihičkoj osnovi, da mogu jesti svu hranu bez napuhavanja i žgaravice, da nikad nemam blaga stanja panike kad mi se u inboxu pojavi više mejlova nego mogu okom obuhvatiti i da me nikad ne preplavi anksioznost. Da znam uvijek i točno što hoću i što neću i da sam uvijek zadovoljna s onim što imam i da se oduprem strateškom razmišljanju i da mi je libido uvijek na istoj razini i da uživam u svakom trenutku života i da me nikad ne napapda sumnja u smisao.
A zaista mi se prečesto čini da je svijet jedan veliki monti-pajtonovski skeč. Onaj u kojem se u pozadini događa nešto abnormalno, a voditelj u prvom planu mrtav hladan čita vijesti kao da je to najprirodniji mizanscen svakodnevnog života.
Planeta zaražena virusom globalizacije kao da se vrti sve brže i čovjek se odjednom, kao vjerojatno nijedan dosad, pita, a zašto ne? Zašto ne bi cijeli svijet bio moj, zašto ne neutaživi apetiti, neizmjerne ambicije, zašto ne još više stvari i još više pomagala i da smo s vremenom sve mlađi i s godinama sve zdraviji. Zašto ne bi stanovi bili ljepši i auti brži i izbori brojniji, a fotografije egzotične. Pa to je valjda ta ljudska znatiželja koja nas je oduvijek tjerala naprijed i koja nas je dovela, u trenu, od ledenog doba do Mjeseca.
I što onda kad se u takvom životu, punom stalnog razmišljanja o tome kako ga najbolje očuvati, odjednom dogodi tumor, posred mladog tijela, odjednom zakažu reproduktivni sistemi, odjednom niotkuda poplavi depresija ili se dogodi neka još nasumičnija trauma – sruši se avion ili pukne bomba.
Nema za to logičnog objašnjenja, možda je stvar u dezodoransima s aluminijem, a možda je došlo još od Černobila.
Užitak i katastrofa idu ruku pod ruku. Oboje su ušli u crveno, oboje su dovedeni do ekstrema.
Kad se sve svede na svoju osnovu, ispostavlja se da je ono što tražimo uvijek zapravo isto. Nešto malo smisla da te vodi kroz život netko tvoj s kojim će se produljiti vrsta. Malo mira, možda i malo priznanja iz plemena, da nas netko potapša po ramenu s vremena na vrijeme. Malo užitka tu i tamo. I da ne umreš sam.
Doktori ponekad znaju, a ponekad ne znaju. Mogu i tri bajpasa ugraditi, a ne znaju objasniti zašto se osjećamo tako umorno. Procesi u organizmu, u mozgu i društvu objašnjeniji su nego ikad. A život je i dalje savršeno, ponekad podmuklo, perverzno nepredvidiv.
Je li stvarno čudno da tražimo odgovor u nekim drugim ladicama, iz prošlosti, iz prirode.
Možda se to može naći na Facebooku. Možda kod Marokanca. Možda se i kod prozirne engleskinje kriju neki biseri mudrosti.
A možda su u šumi.