Predbračni ugovori

Gospođa Radmacher i gospodin Granatino oženili su se prije osam godina iz čiste ljubavi i sastavili ugovor koji kaže- pođe li među njima ikad išta po zlu, neće jedno drugome zadirati u račune s kojima su ušli u brak.

Pljunuli i potpisali pa se oženili.

Kad je osam godina kasnije brak zakazao i oni se odlučili rastati, gospodin Granatino je podnio tužbu kako bi opovrgnuo rečeni ugovor. Ustvrdio je kako u trenutku potpisivanja ugovora nije bio upoznat s količinom koju čini gospođino nasljedstvo (100 milijuna eura). Kako se klima u njegovu bankarskom svijetu u zadnje vrijeme prilično promijenila, gospodin Granatino poželio je komad zatajenog mu kolača, na što je gospođa Radmacher promptno odgovorila: Oćeš kurac! I stvar su prepustili sudu koji je ugovor proglasio legitimnim i time uveo presedan u pravni sistem britanskog društva.

Nakon presude, odvjetnici gospodina Granatina kukaju o bankrotu i financijskoj propasti, očito koristeći neke druge rječnike osim Oxford-Englisha u kojem financijska propast izgleda malo drugačije od preplanulog Granatina od glave do pete odjevenog u kašmir. Gospođa Radmacher maše svojim trijumfom i nada se da ‘nitko drugi sada više neće morati prolaziti isti pakao’.

Ne bih se dalje zadržavala na činjenici da i bogati plaču jer za probleme tih sa sto milijuna na računu imam između ništa i vrlo malo razumijevanja. Dapače, kad je riječ o ljudima koji se žene zbog novaca (to se kod nas zove sponzoruša i postoji samo u ženskom rodu jer se balkanskom alfa mužjaku ne bi moglo omaknuti), onda baš za tog financijski ovisnog supružnika imam više razumijevanja. Treba naime, svakodnevno jesti, živjeti, disati i spavati s Dikanima. Svaki taj dinar krvavo je zarađen.

No, dok se u svim medijima raspravlja o tome je li pravda zadala ili primila udarac ovom presudom, neminovno se povlači pitanje koje u istu rečenicu dovodi predbračni ugovor, romantiku, a začuđujuće često i svetost braka. Predbračne ugovore naziva se američkom izmišljotinom, ciničnim potezom koji kao da svojom pragmatičnošću može ukleti brak na samom početku. Jer kako je moguće zaljubljeno izjavljivati ‘dok nas smrt ne rastavi’, a istodobno potpisivati ugovor koji određuje parametre propasti. Takav pristup dovodi u pitanje same temelje ovog svetog pakta.

A ja se pitam, pa kako ne?

Doduše, ja se to i mogu pitati sve dok na vrbi ne rodi grožđe ili, kako kažu Englezi, dok se krave ne vrate kući, jer se moj muž na mojim tantijemima neće obogatiti, a ni ja na njegovim. Doduše, ako ikad dođe do toga, ona tri pedlja zemlje u Delnicama koja me dopadaju ne dam pa ne dam i moj muž to zna. Dođe li ikad do drugog muža, sumnjam da će se slika imalo promijeniti budući da još nisam upoznala bogataša koji bi mi bio simpatičan. Tako da su moja razmišljanja zaista hipotetska i za opće dobro.

Jer u ovoj zemlji oko pedeset posto brakova završi razvodom. Za Hrvatsku ne znam statistiku, ali znam da razvod Hrvatu nije stran.

Kako se, dakle, i dalje održava moralizatorsko-romantičarsko-licemjerna histerija?

Nije li možda vrijeme da se s institucijom braka suočimo na suvremeniji način?

Kad dvoje ljudi odlučuje združiti svoje živote i kad se zavjetuju da će jedno drugome biti odani, posvećeni, nježni, puni podrške i razumijevanja, to je veliki

korak i veliki pothvat. Dugoročno provesti zavjete u djelo malo kojem paru uspijeva, čak ni onima koji se u konačnici ne rastanu.

Ali s obzirom na to koliko se ljudi razvodi, zašto je i dalje takvo svetogrđe spominjati mogućnost razvoda sve dok, zapravo, voda ne dođe do grla.

A kad dođe do grla, kad prestanu skrivati svoje razočaranje iza zatvorenih vrata i kad moraju pred cijelim svijetom priznati taj najveći društveni poraz, jasno da će za njega svatko optužiti onog drugog. I tu obično kreće bujica mržnje, bijesa i žuči koja je, uvjerena sam, veće svetogrđe spram ljudskosti nego je to predbračni ugovor spram braka.

Jer mislim, stvarno, ako polovica brakova ne opstane, a i ona druga polovica barem ponekad snatri o rastavi, zar nije sasvim razborito da dvoje ljudi, stupajući u zajednicu s velikom ljubavlju jedno prema drugome, razmotre mogućnosti koje ih čekaju ako se jednom raziđu.

Razvod je, zapravo, velika prednost ovog vremena. Bez obzira na mnoge nepromišljene poteze pojedinaca, ne vjerujem da ga većina ljudi doživljava olako. Ali on je dragocjeno pravo na izbor i pravo da se ne ostaje u zatočeništvu loših veza na koje su ljudi stoljećima bili osuđeni.

Ustvari, ono što se kod nas zove bračni ugovor, a koji se može sklopiti i poslije ženidbe, možda je najbolje rješenje. Jer ni zaljubljene osobe pred ženidbom, ni zaraćene osobe pred razvodom ne spadaju u kategoriju compos mentis.