13.03.2005.

Priča o Maši

Prilično je porazno kad čovjek mora sebi priznati da mu ponekad neki debilni holivudski filmovi poput Mona Lisa Smilea, npr., otvore oči.

No, ajmo otpočetka.

Maša je došla u Švicarsku sa 23 godine. Došla je iz jednog ruskog mjesta koje se još premišlja između sela i maloga grada. Dok je u prvom većem gradu koji je na karti samo nokat udaljen, ali kao što znamo Rusija je dosta velika, studirala ruski i njemački, u njenom selu su babe već zabrinuto kimale glavom što je u 23. još singl. U Švicarsku je došla na neku studentsku razmjenu. Tu je, u kući u kojoj su je smjestili, upoznala Nicholasa, tada 30-ogodišnjeg studenta sociologije koji će joj ubrzo postati mužem i tako, u velikom stilu, začepiti usta ruskim babama. ( Ipak, ne budi lijen, danas u 25., a trbuha i dalje ravnog kao daska za peglanje, Maša je opet na meti tračeva ).

No, vratimo se na Mašin dolazak. Bez suviše saznanja o tome kamo dolazi, Maša je sletjela u zemlju u kojoj su stranci takvog porijekla dobrodošli kao ledeno doba. Susret s Nicholasom dogodio se već na aerodromu i, sad, tu se već pomaljaju stanoviti obrasci u kojima bi se dali iščitati razni sociološki motivi : istok, zapad, komunizam, tranizicija, opet zapad, predrasuda, moć, novac, siromaštvo, stereotip, zapad…

Nicholas nije baš Apolon. To što je vječni student ne znači zapravo da nije u stanju završiti faks, to znači da mu standard života omogućava da studira faks za faksom, u međuvremenu povremeno radeći tu i tamo. Nicholas živi s roditeljima, u velikoj kući u malom gradu i dobro mu je. I ode on na aerodrom po Ruskinju. E sad, ja ne znam što je njemu prolazilo kroz glavu dok ju je čekao, kao što ne znam ni što je prolazilo njoj, a budući da ne pišem roman nemam pravo iznositi ovdje scenarije koje zamišljam jer nisu autentični, a i kaj ja znam kak ide to s tužbama za klevete, itd.

Anyway, pojavi se Maša( sad ja to vidim u slow motionu makar su male šanse da je tako i bilo) visoka i vitka, fragilna reklo bi se, s dugom ravnom kosom, s visokim jagodicama i lijepim ustima, s prozirno plavim očima i, kunem se, super velikim cicama. Znači, ono kad frajeri u bircu u sigurnosti krigle i društva značajno nekoga kategoriziraju ‘Ruskinja’, e onda imaju takvu sliku u glavi. Prototip lijepe Ruskinje koja se snagom neviđene volje čupa iz svojeg zaseoka negdje na sjeveroistoku Rusije i traži bolji život na zapadu – to je Maša. Nisu prošle dvije scene u filmu, Nicholas i Maša su već u braku. Tu se sad pojavljujem ja, zamislite me kao Juliu Roberts u Mona Lisa Smileu.

Maša voli pričati sa mnom. Moje šale i komentare ona uvijek poprati stidljivim kikotom, kao da, riječ po riječ, sudjeluje u nečemu slatko skandaloznom. Ona voli plesati, ali ljudi ovdje baš ne plešu. A i Nicholas nije od plesa. ‘Pa, idemo u disko jednu večer!’ nagovaram ja. Ali, Maša nije sigurna, ne bi išla bez

Nicholasa. Govori besprijekoran njemački, ali jedva natuca engleski. Rado bi u Švicarskoj studirala. Jer, obrazovanje je važno, a i za stranca ( kao što rekoh dobrodošlog kao žulj na peti) strašno je bitno imati lokalnu diplomu. I rado bi radila nešto ozbiljno, prijevode, tko zna. ‘Pa hajde!’ opet ja. ‘Daj, možeš, probaj, moraš…’ Ali ona nije sigurna, jer, vjerojatno će uskoro imati dijete. I, dok Nicholas završava dvanaesti faks, Maša daje instrukcije, kuha pekmeze i boršč, održava liniju i druži se sa svekrom i svekrvom. Kad prođe ulicom maloga grada mnogi se za njom okreću. Puna je neke tihe i žilave odlučnosti koja je tamo odakle je došla vjerojatno jednaka buntovništvu. Doduše, i tu kamo je došla, čini se da nije mnogo drugačije.

Pa zar si prevalila tisuće kilometara i nekoliko evolucijskih koraka da bi bila domaćica u Švicarskoj? očajavam ja za sebe, makar znam da je to u neku, meni strašnu ruku, veliki pomak.

I tu se vraćam opet na prosječan holivudski film i citat koji me razbudio. ‘Kad mislimo da pomažemo ljudima da nađu svoj put, često im zapravo pomažemo da nađu naš put.’ U Maši vidim tolike neistražene talente i mislim da je ne znam kakvo dobročinstvo ukazati joj na njih i natjerati je da istražuje svoje potencijale. Iako mislim da radim dobro, zapravo je tjeram da gleda svijet mojim očima. A ona je sa svojim očima i svojim svijetom sasvim zadovoljna. Vjerojatno zadovoljnija nego ja sa svojim.

Ona ne vidi nijedan od svih tih teoretskih pojmova u svojoj priči s Nicholasom. Ona ga voli, sretna je s njim, osjeća se sigurno, zaštićeno i izvjesno. Vjerojatno se tako osjeća prvi put u životu. A Nicholas, kojeg sam bezočno iskorsitila kao simbol, i Nicholas, u stvari, voli nju. I zasad žive sretno. Ugodno su i simpatično društvo. I sad se pitam bi li Maša bila sretnija da vidi što ja vidim i je li to što pokušavam napraviti prosvjetljenje. Otvoriti joj oči da bi mogla vidjeti ‘big picture’ i, po svoj prilici, biti nesretna.

DRUGI TEKSTOVI

Kriza srednjih godina ili gdje je moj Porsche ?

Teachable moment *

Ozampično lice

Princeze, ponovno

Mačići ( i zašto su opasni )

Autocenzura

Utroba

Nora

Jedan tjedan jednog mjeseca jedne godine u dvadeset prvom stoljeću

Ona postoji

Nije nam čast

Sto stanica

Kamuflirana feminstkinja – dvostruki špijun

Muškarci se boje (II) ili sad se svaka sjetila

Muškarci se boje da ćemo ih ismijati (1.dio)

25.1.1990., 13 sati i 40 minuta

Stoik

Samoizolacija s Anjom (3) – Gledam te!

Samoizolacija s Anjom (2)

Samoizolacija s Anjom (1)

Svijet u kojem živimo

Princ i robinja

Resting Bitch Face

Makedonci

Jednorog

Trudni smo

Božićna priča

#MeToo ili k**** u ruci, golub na grani

Kad će drugo?

Savitin zakon

Prvi snijeg ili kuda idu divlje svinje ovog svijeta

Mizoginija ubija. Doslovno

Curko i dečkica

Tehničke greške ili nije drugo stanje za četvrto desetljeće

Život – u funtama

Strani plaćenici

Kratki pregled klasika s triježnjenjem

Žabe

Kokoši

Operacija Obiteljska ekstaza

Starim

Šta je smiješno, koji *****?

Pepeljugino maslo

Zong, 2015.

Nestala (cura)

Nove žene

Amerika, jet lag i tajna kalifornijske razdraganosti

Savita

Rupe u zakonu – ili Kozjak na engleski

Niqab – tanka linija slobodnog izbora

Kako smo se razišle, Bridget Jones i ja

Čakre i banane

Anonimno pismo žene iz 1911. godine

Zahodski lider

The Blue Boy – o zlostavljanju u odgojnim ustanovama pod okriljem katoličke crkve

U suradnji s prirodom (perfidni imperativ prirodne ljepote)

Lude Marte

Vajazzling ili nije zlato sve što sija

Tako je govorila Virginija Woolf

Dajte savjet ili kako našoj zemlji sačuvati dobar glas

Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Predbračni ugovori

Zemlja zdravlja i sigurnosti

Placebo

Bajka domestica

Jaja i rebra

Zašto konačno volim Seks i grad

Vrag ne spava

Sapunice, mobiteli, tabloidi

Urgentnost

Nema zemlje za starce

Memoari

Društvo malih beba

Panika u redovima

Objektivno o ljetovanju

Danas opet nisam spasila Afriku

20 i 30

Smak svijeta

Kako je princ išao u rat

Kako je gospođica Mrgud išla na odmor

Kad uzbuđenje prestaje biti uzbudljivo ili kako je Petar Pan posjedio

Globalna anonimnost

Svi smo isti u istočnoj Europi

Kapitalističko-teororistička konspiracija

Izbor za Miss

Grad s previše pisaca

Moj susjed župnik i Sveta Beata

Priča o Maši

Kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj

Djeca poznatih – prokletstvo ili dar

Cmokni mi ga malo, to rade svi fotomodeli

(C) TENA STIVICIC 2014.
WEBSITE INFO