Princeze, ponovno

‘Moja mama mrzi princeze’, čujem svoju kćer kako govori prijateljicama. Okružuju me, s nevjericom u pogledu. ‘Anjina mama, zašto mrziš princeze?’

‘Nije da mrzim princeze, djeco, morat ćemo malo, jednom drugom prigodom, poraditi na nijansiranju izražavanja osjećaja. Samo mislim da je život prosječne princeze mnogo manje uzbudljiv nego što to vi mislite i da ima mnogo maštovitijih životnih ambicija’. ‘Ma, kako, pa kralj i kraljica se voze u zlatnoj kočiji. To je uzbudljivo’, kaže jedna mala koja mi se i inače inati. ‘Dakle, prvo, većina princeza i prinčeva ne postanu kraljevi i kraljice za koje je u ovoj zemlji rezervirana ta (groteskno) zlatna kočija. Drugo, i ako postanu, voze se u zlatnoj kočiji jednom u životu, a tada su tako nervozni da ne mogu u tome uživati. Treće, Anja se u Beču vozila u kočiji i može vam posvjedočiti da nije bilo ugodno, iako jest bilo uzbudljivo. Kad bismo se u toj zlatnoj kočiji samo jednom odvezle od Zagreba do Pule po srpanjskoj vrućini, prisjelo bi nam zauvijek’. ‘Meni ne bi’, kaže prijateljica, mala Škotica. Koja, ruku na srce, ne zna ni što je Zagreb, ni što je Pula i nikad nije doživjela srpanjsku sparinu.

‘No, pregledajmo samo ove naše lokalne živuće princeze. Ona najljepša i najglamuroznija princeza, s bojom kože koja je nalik Moaninoj, opstala je na poziciji otprilike koliko traje film Moana i dala je otkaz’. ‘Moj tata kaže, ako dođeš u tuđu kuću, poštuj pravila te kuće’. ‘Tako kaže tvoj tata? Zanimljivo. Odnosi li se to i na Britance kad idu u tuđe kuće, kao što su to stoljećima činili?’ Mala slegne ramenima.

‘Mama, a zašto je dala otkaz?’, pita moja. ‘Zato što joj nisu dali da bude svoja. A znate da je to poruka gotovo svake dječje slikovnice i 97% pjesama koje trenutno obožavate’.

‘Tko joj nije dao?’ ‘Kraljevska obitelj, a i svi zatucani i neobrazovani ljudi ove zemlje. Ali ne brini, njoj je sad sasvim dobro, prvenstveno zato što je ekonomski samostalna. Naravoučenije ovog slučaja jest da treba zarađivati svoju lovu’. ‘Moja mama kaže da je sva sreća da ništa ne zarađuje.’ ‘To kaže tvoja mama?’, pitam, sluteći da neke informacije nedostaju. ‘Da.’ ‘Jesi sigurna da to kaže?’, nastavljam oprezno. ‘Da. Puno puta sam čula da to kaže.’ ‘Da je sretna što ništa ne zarađuje?’ ‘Da, jer da zarađuje već bi odavno spakirala kofere i ostavila nas da se snalazimo kako znamo i umijemo se.’

‘Umijemo. Bez se. Kužim. To se zove sarkazam i o tome ćemo drugom prigodom malo detaljnije. Dakle, princeza Kate, sada i službeno princeza od Walesa, nema atom osobnosti (po mom skromnom mišljenju) i nije zagrizla u muffin otkad se zaprincezila’. ‘Kako ti to znaš? Jesi pričala s njom?’

‘To se zove empirijsko znanje. Zato što znam kako se izgleda kad se redovito jedu muffini i znam kako se izgleda kad se samo povremeno jedu muffini. A nemam iskustvo kako se izgleda ako se nikad ne jedu muffini. Iz čega izvodim zaključak da muffin nije prešao njena usta barem desetljeće.’

‘Možda ne voli muffine.’

‘Ta se nije rodila. Nastavimo. Čekaju samo još princeze Beatrice i Eugenie koje, sirotice, em izgledaju kao Pepeljugine zle posestre, em im je tata zlostavljač. A to što je zlostavljač nije sasvim nevezano za činjenicu da je princ’. ‘Što je zlostavljač?’, pita Škotica. ‘To je osoba koja nekom čini nešto nažao zbog čega će taj drugi još dugo biti nesretan i preplašen. Možda, nemoj tati prepričavati ovaj razgovor, može? Dakle, sve te princeze moraju živjeti po ekstenzivnom P.S.-u da znate, a ova moja gospođica Anja je navrla, svim atomima svog bića, da sruši P.S. čak i u ovako skromnoj instituciji kao što je naša mala obitelj. Tako da bi joj vijek princeze jamačno bio kratak’.

‘Ali, čekaj, princeza Merida jaše konja, puca iz strijele, penje se po liticama, i uopće se ne mora udati ako ne želi. Princeza Moana ima razne pustolovine i spasi cijeli svijet’, kaže Anja. ‘To je zato što ljudi kao tvoja mama ‘laju’ po opskurnim novinama i internetskim zakucima već desetljećima pa se takve stvari,  vremenom ,prenesu u mainstream i onda velike kompanije, poput Disneya, shvate da se u kooptiranju otpora krije puno šiške’.

‘Šiške?’ ‘Love, ne kose’.

‘Ali mama, što ako netko ne želi pustolovine?’

‘Molim?’

‘Kad smo bile na školskom izletu,  Ivy je rekla da pobjegnemo u šumu i doživimo pustolovinu. A Annie Mae je rekla da se boji bježati u šumu i da ne želi pustolovine. Annie Mae  kaže i da želi imati mnogo djece. Zar nije bolje imati mnogo djece i voziti se u zlatnoj kočiji, nego imati mnogo djece i ići pješice kao mama  Annie Mae? Njezina mama se uvijek žuri i uvijek joj curi znoj. I uvijek izgleda kao da joj je netko viknuo – bu! Princezi Kate nikad ne curi znoj i nikad ne izgleda kao da je netko viknuo – bu!’

Tri para velikih očiju zure u mene, a ja počinjem petljati i zamuckivati. Htjela bih reći da slutim da se princeza Kate osjeća kao da joj je netko viknuo ‘bu’ pa i ako tako ne izgleda, ali to mi je  ovoj publici teže objasniti nego kolonijalizam i nepovratno gubim bitku. ‘Osim toga, mi se ionako igramo da sam ja kraljica i svi moraju slušati sve što ja kažem’, zaključuje Anja. ‘Anjina mama, je l’ mrziš i kraljice?’

Anjina potučena mama poraženo pogne republikansku glavu.

‘Ne, djeco. Ne mrzim. Unutar ovog diskursa tako hijerarhijski nabijenog, igrati se kraljice ipak je mali feministički napredak’.