Samoizolacija s Anjom (1)

Treći dan samoizolacije granulo je sunce u Škotskoj. To je u zadnje vrijeme takva rijetkost da ju se moralo obilježiti. Navodno ljudi to još rade, idu u prirodu, na svježi zrak, navodno to nije opasno ponašanje. Zaputili smo se u St. Andrews. Spakirali smo piknik. Nekako na brzinu i nekako skromniji nego obično. Mi smo u preuranjenoj izolaciji, četiri dana prije nego zatvore škole i vrtiće i tjedan dana prije služebnog ‘lockdowna’. Odgledala sam video intervju s Mariom Mihajlović iz Milana i podigla most.

U autu kažemo Anji, nećemo slušati Moanu (soundtrack naših snova i noćnih mora) nego plejlistu koju je tata složio. U neočekivanom nastupu solidarnosti Anja kaže ‘Okej’ i sljedećih sat vremena pjevuši uz Bowiea, disco, Blue Nile, čak i neke davne bisere poput benda Japan. Onda zaspi i spava sat vremena. Svako popodnevno spavanje je mogući bumerang, ali vremena se naočigled mijenjaju.

Razmišljam o tome kako ta samoizolacija možda i neće biti tako strašna. Ja sam ionako stalno u izolaciji. Preko dana. Otkad živim u Škotskoj jedva da imam s kim izaći pa sam u izolaciji i navečer. Što mi i odgovara jer čitam, pišem i u miru razmišljam o tome što ću jesti. Kad imam previše distrakcija onda mi razmišljanje o hrani zahvaća  radno vrijeme i ugrožava proizvodnju. Da ne razmišljam toliko o tome što ću jesti, imala bih već duplo drama iza sebe. A kažu ljudi iz zaraženijih zemalja da se dosta razmišlja o hrani u izolaciji.

Povrh toga mislim, to će možda biti dobro i za obiteljsku dinamiku. Moje suvremeno dijete naviklo je da se planet okreće oko nje. Fantaziram, dok mi sunce miluje obraz, kako ćemo izroniti iz ove krize harmonični i solidarni s Anjom okolnostima oblikovanom, manje nalik na Denisa, a više na Fanny i Alexandera.

Zadovoljna sam s raznim kreativnim rješenjima kako provesti vrijeme kojih sam se dosjetila u ova tri dana i ignoriram činjenicu da će ovo biti maraton a ne sprint na šest metara. Za šest metara sam opremljena kao Mary Poppins.

Pored autoputa natpis upozorava – je li vaše vozilo spremno za zimu? Samo u Škotskoj, pomislim, u drugoj polovici ožujka.

Prođemo kroz mjesta Auchtermuchty i Pittscottie. Umirem od smijeha. Dougiu nije smiješno. To je neki lokal patriotizam kod njega.

Parkiramo blizu plaže i jedemo sendviče.

‘Mama, zašto jedemo u autu?’

‘Zato što je ovo škotski piknik.’

‘Aha’, kaže Anja, potpuno zadovoljna odgovorom. I stvarno, u čitavom nizu parkiranih automobila odvija se škotski piknik. Gospođa u autu pored nas toči vruću kavu u šalice i dodaje mlijeko iz teglice. Zavidna sam. To se nismo sjetili jer kavu obično kupimo putem.

Plaža u St.Andrewsu je senzacionalna. Beskrajna, mirna, sunčana. Ljudi šeću, psi trče. Kao da je sve normalno osim nekog neobičnog nepovjerenja koje kao da pucketa zrakom. Dvije mlade žene prolaze. Anja im priđe i jedna cikne i ubrza korak, kao da joj je prišao bijesni pas. Kakva situacija bez presedana. Anji se to još nikad u životu nije dogodilo i pogleda me u čudu. Dođe mi da kažem, ‘potrči za curama’, kao neki pogrešni oblik šale koja bi sve normalizirala. Ali ne kažem.

‘Mama, can I be bosa with my feet in pijesak? ‘

‘Možeš’, kažem, iako su nam glave u kapama, vratovi u šalovima i noge u čizmama. Ali trudim se prihvatiti neobične škotske načine. Anjina sreća i užitak su toliko intenzivni da i ja skidam čizme i čarape i gazim po pijesku s njom.

U autu, na putu natrag Anja spava preko sat vremena. Svi smo premoreni.

‘Ovo ćemo skupo platiti’, kaže Dougie.

‘Ali danas je toliko bila na zraku i trčala, možda ipak…’

‘Istina’.

Ni on ni ja ne vjerujemo da je istina.

Okrijepljena s dva spavanja, večerom i dugim kupanjem, Anja je spremna za Bitku kod kreveta. Svaku večer ulazim u bitku desetkovanih redova. Nakon skakanja po krevetu i ‘Mama, gledaj ovo’ dvadeset puta i ‘Mama, znaš šta ja mogu?’ petnaest puta, nakon što pročitamo Tiddlera, Beyond the Fence i Yacca The Alpaca i ugasimo svjetlo i ja otvorim Kindle, Anja pita, ‘Mogu dobiti samo jednu uspavanku? Samo jednu, malu uspavanku.’

Ok, može. Zašto ne, pomislim.

‘Samo jednu samo jednom i onda spavanje istog trena’, kažem tonom osobe koja zna što je autoritet.

‘Dobro’, kaže ona kao da se ne može više i jače složiti sa mnom.

Anja traži pjesmu ‘Rarara’. Drugim riječima ‘Che sera, sera’ u izvedbi Doris Day, na koju smo nabasali neki dan slušajući ‘Somewhere over the rainbow’. Pomslila sam, štogod pjevala Doris Day ne može biti neprikladno za trogodišnjakinju. Sad sam rastrzana između strahopoštovanja prema djetetu koje odabire slušati stihove ‘Što će biti, bit će, budućnost ne možemo vidjeti’ i ježenja nad ambicijama lika iz pjesme, hoću li biti lijepa i bogata?

Ipak, slušati ‘Che sera, sera’ je još uvijek savjesnije nego dodati viski u mlijeko što mi je prošlo kroz glavu u zadnjih nekoliko minuta.

Nakon Doris Day pokušam se vratiti Kindleu i Hilary Mantel.

‘Kako se zove tvoja priča?’

‘Zrcalo i svjetlo’.

‘Zašto?’

‘…’

Da je ovo film i da mi je netko smiren i odmoren napisao repliku, rekla bih nešto jednostavno, a magično, o kraljevima i kraljicama, zrcalima i svjetlima, što bi je zadovoljilo.

Ono što želim reći je ‘kad bih uspjela pročitati tri stranice u miru, a da mi ti ne zabijaš pete u bedra i nabrajaš svu djecu iz vrtića imenom i prezimenom možda bih i znala zašto se knjiga zove Zrcalo i svjetlo. Ali ovako, moram priznati, značenje mi izmiče. ‘

Umjesto svega toga, samo je molim da zatvori oči.

Dvadeset minuta kasnije, tiho je i čini mi se da je zrak čist. Čitanje mi ide, iako sam na trećoj knjizi trilogije i još mi nije sasvim jasno tko je Vojvoda od Norfolka.

‘It’s pure insanity. Lunacy. Pure lunacy.’

Anja citira Miu s početka La La Landa. ‘O, majku ti Isusovu.’ Pomislim. Ali ne kažem na glas jer nas je neki dan pitala smije li reći ‘majku ti Isusovu’. Ja sam rekla da, Dougie je rekao ne, pa smo se našli na ‘da, ali ne u vrtiću.’

Onda se Dougie pojavi u sobi. Taman kad sam mislila da je zrak konačno čist. Preorganiziramo se, maknemo jastuke, pa ih vratimo, pa maknemo pa vratimo. I onda je mir neko vrijeme. Nitko nikad nije jače glumio spavanje od mene.

‘Nitko neće sa mnom pričati.’

Ja zastenjem. Dougie kaže ‘Dođi tu k meni’ i Anja mu se privije. Ni minutu kasnije on hrče. Okej, može, pristajem. Ali ne i Anja.

‘Tata, probudi se, ne sviđa mi se tvoja buka’.

On se okrene na stranu, ‘buka’ se ugasi, Anja se privije k meni i konačno uspori disanje. Svi spavaju. Sati je 22.00 trećeg dana samo-izolacije, provedenog vani, na suncu, u prirodi, s puno trčanja!

Pogledam telefon. Stigla mi je poruka na whatsapp, ‘Sjetimo se da je u izolaciji zbog kuge Shakespeare napisao Kralja Leara.’