Savita

Volim Irsku. Moj jedini posjet Irskoj bio je divan. Dublin je prekrasan grad. Odlično se jede i arhitektura je krasna. Irska je priroda senzacionalna. Martin McDonnagh je genijalni dramski pisac. Njegov prvi film In Bruges jedan je od najduhovitijih filmova u zadnjih nekoliko godina, a njegov novi film Sedam psihopata koji uskoro treba izaći pružit će mi, sigurno, jednu od boljih večeri u prosinačkom kalendaru. O Samuelu Beckettu da ne govorim. Trenutno čitam njegova sabrana pisma. Mogla bih čitavu stranicu posvetiti specifičnoj snazi njegovih riječi, čak i kad se radi o svakidašnjoj jadikovki u privatnom pismu.

Irski kruh od sode je superstar na ‘kruhu i pecivima’ u dućanu. Sve u svemu, Irsku i svašta irsko baš volim.

Pa mi teško pada da opet moram udarati po njoj, ali druge nema.

Za čitateljice i čitatelje religiozne provenijencije slijedi spoiler alert, bit će opet i po katolicima. To, čini se, ide u paru.

Savita Halappanavar prijavila se u bolnicu u gradu Galwayu, u Irskoj, prije nekoliko tjedana s teškim bolovima u leđima. Ova je indijska zubotehničarka s mužem, također Indijcem, zadnje četiri godine živjela i radila u Irskoj i bila je u sedamnaestom tjednu trudnoće. Zadržali su je u bolnici jer su ustanovili da proživljava spontani pobačaj. Liječnici su zaključili da fetusu nema spasa i da će sve biti svršeno za nekoliko sati. Tridesetjednogodišnja Savita morala se pomiriti s bolnom činjenicom da će izgubiti prvo dijete. No sljedećeg jutra proces spontanog pobačaj i dalje je trajao. Savita je trpjela sve jače bolove i prolongiranu traumu pobačaja, a fetusu, baš kao i dan prije, spasa nije bilo. Stoga je zamolila liječnike da joj pomognu i da obave prekid trudnoće. I vjerojatno se prilično začudila kad su ovi spremno odbili. Jer, naime, ‘Irska je katolička zemlja i prekid trudnoće je ilegalan.’ Dok se čuju otkucaji srca fetus je živ i Ustav mu štiti to sveto svojstvo. ‘Nisam ni Irkinja, ni katolkinja’, pokušala je objasniti Savita, fetus neće preživjeti, a njezino se stanje pogoršavalo. Sve bez uspjeha. Otkucaji srca trajali su još četiri dana koje je Savita provela u fizičkoj i psihičkoj agoniji. Četvrtog je dana srce utihnulo te su liječnici odstranili plod iz maternice. No za Savitu je bilo prekasno. Njeno se stanje rapidno pogoršavalo i tri dana kasnije, a tjedan nakon što se obratila liječnicima za pomoć, umrla je od sepse i ešerihije koli.

Eto, danas, u zapadnoj Europi jedna je žena ležala U BOLNICI i umirala zajedno sa svojim plodom, TJEDAN DANA dok su pored nje prolazili strogi vjernici, liječnici i provodili Božje zapovijedi.

Iz moje militantne bezbožničke perspektive meni je jasno da će isti gorjeti u paklu, ali je zapravo strašnije nešto drugo, kad je riječ o cijelom jednom društvu suvremene zapadne Europe. Irski zakoni su, po pitanju abortusa, tvrdi. Svaka se vlada nastoji njima baviti u rukavicama jer je abortus jedna od najkontroverznijih tema irskog društva, a koja razdire ne samo politički život nego i život zajednice pa i obitelji. Ipak, zakon dopušta prekid trudnoće kad je ženin život u opasnosti. No, tko će, među liječnicima, preuzeti tu odgovornost? Jer, kad žena preživi, uz prekid trudnoće, teško je sa sigurnošću tvrditi je li taj blasfemični postupak bio ključan za njezin život. I taj tko se na takav postupak odlučio mogao bi trpjeti razne profesionalne, društvene, a u takvoj konstelaciji vrijednosti, i moralne posljedice.

Bolje je onda prepustiti ženu na milost i nemilost višoj sili.

Poštovati vjerske norme, a pritom žrtvovati život, to je, je l’, klizna kategorija. Nekad može, a nekad ne može. Kad je život žene u pitanju može nešto lakše. Jer taj ionako već služi za podnošenje neke žrtve.

No, sreća je u nesreći, ili ‘prerušeni blagoslov’, da posudim engleski termin kad već pristaje uz temu, da je nesretna žena bila Indijka i da je njezin slučaj izazvao široku i glasnu javnu osudu širom svijeta.

Moji prijatelji Irci tvrde da se slučaj dogodio Irkinji prošao bi s mnogo manje publiciteta. ‘Mi Irci volimo o sebi misliti da smo najgostoljubiviji na svijetu pa činjenica da smo tako podbacili kad je trebalo zaštiti jednu ženu u najranjivijoj situaciji izaziva veliku količinu srama, krivice i potrebe da se o ovoj delikatnoj temi konačno povede adekvatna rasprava.’

A ni međunarodna javnost vjerojatno ne bi reagirala tako burno da je riječ o Irkinji, da svoji svojima rade takve stvari.

Ovako je jadna Savita, prije četiri godine nesretno odabravši zemlju u kojoj će živjeti, pokrenula lavinu koja će, možda, nadajmo se, uroditi nekim pozitivnim rezultatima za žene u Irskoj.