Smak svijeta

Sad me stalno pitaju zašto se knjiga mojih kolumni zove Odbrojavanje. I začude se kad čuju zašto. Što se to odbrojava. Dani. Vrijeme. Do kraja svijeta, vjerovali ili ne. Zvuči vam to kao da sam neka sektašica? Nisam, stvarno. Ne vjerujem u sudnji dan i nećete me zateći kako dijelim letke na ulici, a ni na vrata vam s njima neću dolaziti, uopće nema nikakvih letaka. Ja to tako privatno mislim. Samozatajno. Sve ovo o čemu tu pišem nekako je, čini mi se, dio fenomenologije tog procesa koji živimo. Zato nikad prije nisam ni pričala o tome u ove četiri godine koliko se igram na ovoj stranici, a nisam zapravo ni kanila. Ali sad me zateklo to s naslovom knjige, pa moram.

Ima već deset godina od moje prve drame u kojoj sam nešto spominjala apokalipsu. Tada se o klimatskim poremećajima govorilo stidljivo, a ne mogu se sjetiti je li mi pojam ‘održivog razvoja’ uopće bio poznat. Pa ipak, vrijeme je već onda bilo poludjelo, godišnja doba su se poremetila, ovo naše malo urušeno društvo glavinjalo je kao pijano i ja sam nešto pisala o tome kako apokalipsa dolazi. Tada je to bilo dosta duhovito, ali već me i tada iskreno čudilo što me ljudi gledaju kao luđakinju kad shvate da se ja to zapravo ne šalim.

Ne znam sad treba li razjašnjavati, možda za one koji prvi put čitaju ovu kolumnu, ne znam datum kad će se dogoditi, ne gradim bunker u zemlji i ne očekujem četiri jahača na horizontu. Nego sam naprosto mislila da se troši ova civilizacija i da joj istječe rok.

A od tada se sve pogoršalo.

Profit je apsolutni Bog 21.stoljeća. I tu Boga nema, da tako kažem.

Novcem koji nemamo kupujemo stvari koje ne trebamo, a da bismo mi živjeli u jeftinom izobilju čitavi kontinenti robuju plaćama od nekoliko centi za beskonačan radni dan. I dok tako izrabljujemo daleke zemlje, njihove izbjeglice zapljuskuju europske obale svojim malenim čamcima i ‘prijete da unište naš način života’. Pa ih onda, kad možemo, šaljemo natrag u zemlje gdje će ih za jaja objesiti njihovi diktatori koje toleriramo jer smo s njima u dilu oko dijamanata, fosilnih goriva i još sto čuda pomoću kojih, naprimjer, rade naši mobiteli. Oni koje mijenjamo svakih nekoliko mjeseci jer nam stvarno, stvarno trebaju novi. Ili nafte. Koju ćemo mi s bogate hemisfere prvom prilikom otpustiti u ozon i uskoro otopiti polarne kape i svi ćemo se utopiti. Pa ćemo, držeći se grčevito za neku granu, vapiti zašto nismo barem sačuvali one čamce kad smo crne poslali natrag avionom.

I bit će tu neke lijepe ljudske solidarnosti, mislim, djelomične. Ovi iz velikih svjetskih korporacija, Internacionalnog monetarnog fonda, Svjetske banke i ostali koji su sve zakuhali ionako će lebdjeti iznad atmosfere na putu za Mars. Ono malo vozilo koje tamo traži uvjete za život, ne mislite valjda da ih traži zbog nas.

To je malo pojednostavljeno, ali nije daleko od istine. Ako ćemo o ekonomsko-klimatskoj apokalipsi. Ima tu malo i moralne, a estetsku još nisam ni načela.

Ali držimo se zasad klimatske, jer ta je ipak najprisutnija i za nju ima najviše dokaza.

Ja vjerujem Al Goreu. Skeptik u sve treba sumnjati, a ja kao skeptik prvo odmah sumnjam u teorije zavjere pa tako i u onu da su se svi znanstvenici svijeta urotili da nas napune panikom kako planeta propada, a da bi sabotirala svjetsku industriju laka za kosu. Dobro, stradali bi i naftaši. I sad se tu pojavljuje nekoliko suludih scenarija te ideje.

Kao prvo, uza sve dokaze i sve prognoze o tome da će ova planeta zapravo implodirati i to u jako skoroj budućnosti (dakle ja sam se malo zeznula u onim svojim ranim predviđanjima jer, da citiram samu sebe, rekla sam ‘Nećemo mi to doživjeti’) kažu Alovi znanstvenici da hoćemo. Ima da nas nema u roku jako brzo. To se zna, rekla bi moja teta, sasvim pouzdano. Usprkos tome, jedini način da se uništavače planete ohrabri da učine i koju dobru za nju je pakleni Goreov plan po kojem održivi razvoj samo što nije postao jako profitabilan i po kojem će se ulaganje u dobru energiju vrlo brzo isplatiti više nego ulaganje u lošu. Dakle, tzv. ‘spin’. Ima li perverznije ideje od te da ćemo spasiti planetu jedino ako njezine destruktore, iz hrama svevišnjeg profita, uvjerimo da će više zaraditi spašavajući je nego ovim dosadašnjim potkopavanjem?

A iz toga slijedi jedna druga, zasad još u povojima, ali prilično alarmantna ideja.

Zamislite ovaj svijet u kojem se zarada vrti oko njegova očuvanja.

Doviđenja svim lijepim porocima, zbogom užitku.

Hedonisti bi gorjeli na lomačama pored svakog autoputa. Ustvari, vjerojatno bi ih do smrti šibala energija vjetra ili pržila solarna.

Seks bi nam iskorijenili, razmnožavali bismo se sterilnim umjetnim putem. Pušenje cigareta – zatvor, droge – doživotna robija, a kurca – smrtna kazna.

New age bi se razmahao po parlamentima, svi bismo morali nositi halje, zbogom divni umjetni materijali koje ne treba peglati.

Doba zdravlja i čistoće, što neminovno povlači i pitanje morala, a tu smo onda odmah na teritoriju već nekog terora, bilo bi doba u kojem bi planeta možda fizički opstala, ali svatko normalan bi se morao ubiti.

Kako god okreneš nagrabusili smo. Možda nam još slijedi opstanak, ali za preporod šanse su male.