Šta je smiješno, koji *****?

U prošlom sam broju pisala o junakinjama poput onih iz filma Snježno kraljevstvo s kojima danas odrastaju curice i dobivaju neke pozitivne feminističke poruke koje meni nisu bile na raspolaganju. Ne znam u kojoj dobi je danas djeci dopušteno gledati filmove poput Mad Maxa, meni, u prinicipu, nitko nikad ništa nije branio gledati, ali svakako bi mi, u vrijeme ulaska u pubertet, bolje došla Imperator Furiosa nego ona kojoj je trebao pokojni Swayze da joj kaže: ‘Nobody puts Baby in a corner.’

Ukratko, za one koji ne poznaju film, koji je gotovo čitav velika jurnjava s mnogo, mnogo pucnjave, tuče i nasilja nakon propasti civilizacije u ne tako dalekoj budućnosti, ono malo ljudi koji su preživjeli apokalipsu živi utamničeno u pustinji, žedni i gladni, pod čizmom brutalnog vladara Immortan Joea. Jednoruka ratnica Imperator Furiosa odlučuje osloboditi iz zarobljeništva pet mladih robinja, predodređenih da vladaru rađaju potomke. U toj odvažnoj akciji skompa se s otpadnikom Maxom Rokatanskim i njihov savez, na kraju, rezultira mnogo većim pothvatom – oslobađanjem Citadele od tiranina i spašavanjem cijelog naroda.

Kad je film izašao neki su muškarci dobili mladunčad i pojedine grupacije koje se bore za muška prava pozvale su na bojkot filma. Postoji jedan divan mužjački sajt, neću navesti kako se zove da mu ne dižem čitanost, koji tvrdi da je riječ o feminističkoj propagandi perfidno umotanoj u jurnjavu, potjere i nasilje kako bi se nasanjkalo muškarce da misle da je riječ o filmu za njih. Na tom sajtu postoji i nekoliko članaka posvećenih Putinu, kao još jedinom bijelom muškarcu na sjevernoj hemisferi koji nije predao bitku i kojeg feminizam i druge koruptivne sile nisu pokorile. Cijeli je sajt protkan neumoljivim spleenom, oplakivanjem vremena na zalasku, vremena kad je muško bilo muško. Daleko od toga da priželjkujem svijet u kojem bi se muškarci osjećali potlačenije nego što se većina žena na svijetu osjeća jer se još nisu prenule iz ružnog sna apsorbirane mizoginije, ali me ipak veseli da je jednoruka Furiosa uspjela tako poljuljati neka muška samopuzdanja.

Ali i ovaj je visokobudžetni holivudski film daleko od feminističkog statementa. Pati on i dalje od kojekakvih zamki. Robinje koje Furiosa spašava, Vladareve izabranice, redom su kost i koža i jedva minimalno prekrivene nekakvim bijelim krpicama. I tako cijeli film. Pa, ne znam. U jednom duboko patrijarhalnom društvu u kojem se žene drže kao rasplodne robinje, sumnjam da bi Vladar dopuštao da tako paradiraju jedva pokrivenih bradavica, ako već ne bi imao koga da mu kaže da čačkalice obično nisu najplodnije među kandidatkinjama. One su tu jer se lijepe, mršave i gole mlade žene prodaju.

Furiosa i Mad max nisu ljubavni par. Oni su tek buddies. I to oni koji se tek nakon sita i rešeta počnu uvažavati. I svaka čast pripovjedaču što ih nije spojio, ja ne znam bih li odolila, pogotovo kad je Tom Hardy u pitanju. No, naravno, imamo i sljedeći nastavak.

U ovom oni zajedničkim snagama oslobode Citadelu od tiranina, napoje žedni narod dragocjenom vodom, ali taman kad Furiosa krene preuzeti uzde, okrene se i vidi kako Max odlazi. Kao što je slučaj sa svakim poželjnim mušakrcem.

Ode on jer se za točak bršljan ne hvata, što kaže Balašević, makar je taj sindrom mnogo ranije ovjekovječila Jasna Zlokić u pjesmi Skitnica.

Ode on, a Furiosa ostaje da se brine o kući i djeci, tj. Citadeli i kraljevstvu. I gledaju se onim teškim pogledom punim razumijevanja koji kao da hoće reći ‘Sorry but jebi ga’. Odlazi on jer je vuk samotnjak. Ja, što sam starija, sve više mislim da su ti što moraju slijediti zov divljine i vole nestajati, zapravo, ubitačno dosadni, a oni koji ne govore puno, zapravo skrivaju da nemaju što reći, što bi se sve otkrilo za doručkom prvog dana kad bi odlučili ostati, ali, kako da to dokažem kad neumoljivo odlaze. Kao stari Max. No, vidjet ćemo što će biti dalje. Furiosa ipak ne zdvaja nad njegovim odlaskom, ne pokušava ga nagovoriti da ne ide jer je Furiosi i samoj bliska daleka cesta, ako me razumijete.

Na kraju krajeva pitanje je je li feministička heroina ona žena koja ravnopravnost manifestira gotovo se pretvarajući u muško. Je li ravnopravnost izjednačiti prostor igre usvajanjem muških atributa i metoda i je li jedni način da žena preuzme vlast klasični puč proveden u djelo uz mnogo buke, nasilja, tučnjave, pucnjave i krvoprolića? I moraju li se muškarci zaista plašiti zalaza muškosti zato što dolaze žene koje ih mogu u svoj tradicionalnoj muškosti zamijeniti, da parafraziram Gloriu Steinham koja je rekla da se pretvaramo u muškarce za kakve smo se htjele udati.

Tako je to u blockbusteru od 150 milijuna dolara. Nije baš sve tako jednostavno kao što smatraju borci za muška prava.

Ipak, s obzirom na to da su žene trenirane da se osmjehuju otkad zavladaju mišićima lica, da stalno poziraju i zavode, što kameru, što svakog promatrača, sama činjenica da se Charlize Teron kao Furiosa u cijelom filmu nijednom nije nasmijala, i to ne zato jer je tužna, za mene je samo po sebi jedan ne tako mali feministički trijumf.