Strani plaćenici
Na američki Majčin dan stiže u inbox poziv na Hod za život, e da bi se slavilo pravo na život od začeća do prirodne smrti, te hodalo s optimizmom i povjerenjem u budućnost Hrvatske.
U toj se Hrvatskoj na televiziji isti američki Majčin dan obilježava prilozima u kojima žena, upravo rodivši treće dijete, s osmijehom na licu govori iz bolničkog kreveta da će sada neko vrijeme biti kaos, ali, da skratim (op.a.), sve se može kad se hoće. Sljedeća, sudska tumačiteljica, s četvero djece, također s osmijehom, govori da je dosta teško i da, osim vođenja vlastite firme, mora svaki dan kuhati i ispunjavati mnogo obiteljskih obaveza. No shit. Ali ništa nije neprivlačnije od žene koja jadikuje. Žena koja jadikuje upada u procijep između dva mita. Nije snažna žena kojoj se divimo, kojoj smo nekad na 8.marta poklanjali cvjetove od plutanih čepova, kojoj je nekad muž s uredske proslave nosio stručak mimoza i onako pripit ostavljao žuti trag po zidu stubišta, a danas joj, u skladu s vremenom, poklanjamo bon za neki tretman koji će joj pomoći da izgleda mlađe. To nije ni ona slabašna, gracilna, krhka ženica koja pada u nesvijest kad čuje psovku i dobiva tuberkulozu od previše svježeg zraka. Žena koja se žali dobrodošla je samo u vicevima o punicama. Žene valjda internaliziraju tu mantru da se sve može kad se hoće pa završe i u Hodu za život. Ili dobiju sto kuna da odhodaju od (odgovarajućeg) Trga Franje Tuđmana do Trga (nevino stradale) Republike. Ili su jednostavno totalno neinformirane i neobrazovane.
Možda vam, ako ste profil osobe koja čita ovu kolumnu, nekoliko tisuća hodača djeluje kao šaka seljaka i ne zabrinjavaju vas jer ima li išta beskorisnije u današnjoj Hrvatskoj od optimističnog hodanja?
Možda ste tip osobe koja bi kao protuargument kampanji protiv prava na izbor pod krinkom dobrohotnog slavlja života ponudila podatak da je nasilju izložena svaka treća žena u Hrvatskoj, ali nasilnika često ne prijavljuje jer je ekonomski ugrožena. Od 2001.do 2015. u Hrvatskoj su muževi ili partneri ubili 165 žena. Broj žena žrtava nasilja od 2013. do 2015. porasao je za nenormalnih 184 posto. Istambulska konvencija još nije ratificirana, a ovi što bi uskratili pravo na pobačaj, dovode u pitanje i konvenciju kao zapadnu spletku da nam se podvali rodna ideologija.
Možda biste iz tog protuargumenta izveli niz logičkih koraka – da bi domoljubno bilo prvo apostrofirati problem životnog standarda, prvenstveno radničkih obitelji, problem obiteljskog nasilja i egzistencijalnih mogućnosti samohranih majki, čime bi se slavio život i nakon rođenja, kao što bi domoljubno bilo našim kćerima obraniti pravo na izbor koje znači da imaju pravo nikad ne izabrati pobačaj. Ali Hodači imaju koncentraciju za soundbite ‘biram život, a ne smrt’. Za sve kompliciranije od toga oni nisu osposobljeni. Oni samo spontano i optimistično hodaju slaveći svoju autentičnu povijesnu vrednotu poštovanja svakog, doduše ne i muslimanskog života (vidi Dario Kordić).
Ali niti su to protuargumenti, niti su Hodači bezopasni. Oni su tek jedan pipak jednog kraka globalne neokonzervativne hobotnice koja kroji radikalno drugačiju budućnost od onoga što sad živimo. S platformama, think-tankovima i lobijima po Americi, Europi i u Europskom parlamentu ona neumorno ruje. Pa nikakvo čudo da se obilježava američki Majčin dan i nikakvo čudo da je pobačaj na tapeti. Na meti je takozvana rodna ideologija i u tim novim križarskim pohodima neće stradati samo žene (posebno siromašne) i od opasnih ilegalnih pobačaja i od kaznenog progona, nego će se okomiti (ili u slučaju Hrvatske jače okomiti) na prava LGBTQ zajednice, na seksualnu edukaciju, na kontracepciju, a da ne govorim o pravima na istospolni brak. To što to tako djeluje da se glas naroda organski konsolidirao i zapjevao, to je samo prodavanje magle nedopustivo neobrazovanoj svjetini koja bi, valjda, uz zvuke Thompsona, i s litice skočila.
Samohrane majke u ekstenziji takve politike izgubit će još više potpore jer samohrana majka nije ideja kojoj bi logistički trebalo pomoći da opstane. Nasilje u obitelji rješava se obrnutim postupkom. U viziji svijeta temeljenoj na ‘prirodnom poretku’ u kojoj ne samo da obitelj čine isključivo žena i muškarac nego postoji i ‘prirodna’ hijerarhija – žena zna gdje joj je mjesto. Ona zna kad treba šutjeti, podržavati i pustiti muškarcu da je štiti od psovki, sunca i napora glasovanja. Dakle, svojevoljno proizvodi okolnosti u kojima ne postoje razlozi da ju se mlati.
Iz mog idealističkog rakursa u kojem volim i žene i muškarce i djecu, ne mogu zamisliti da bi muškarci željeli povratak u takvu budućnost. No neke bi se vjerojatno dalo nagovoriti. Ali što se žena tiče, nema nikakve sumnje da kad hodaju za život, hodaju u vlastiti ponor u kojem će završiti i one i njihove kćeri, rođene i nerođene. Ali će s njima, ako se ne prestanemo zgražati u tišini, povući i nas.