Svijet u kojem živimo

Prošla su već dva desetljeća 21. stoljeća. Glavna osoba u Škotskoj, u kojoj sada živim, je žena, vrlo sposobna i suvisla političarka Nicola Sturgeon. Ima ih svuda, sad već, političarki na premijerskim i predsjedničkim mjestima. Od Novog Zelanda preko Nepala i Bangladeša, Srbije, srećom više ne i Hrvatske, do Njemačke i Danske. Znamo, poučeni vlastitim primjerom, da žena na čelu države ne znači blagostanje za ženska prava, ravnopravnost, feminizam, pa kao takva naša bivša predsjednica nije bila jedina. Čak ni Hillary Clinton, pripadnica povlaštenog establišmenta, s intersekcionalnim feminizmom nije na ti. Pa ipak, sve te žene na prijestoljima, po kabinetima i samitima, koje biraju i žene i muškarci, trebale bi upućivati barem na to da, kad su već dosegle mogućnost da vladaju čitavim državama, u generalnoj svijesti suvremenog čovjeka ‘žena’ više nije nešto drugorazredno, vlasništvo koje se može tamburati kako se kome prohtije, čiji život nije ni dragocjen, ni zaštićen, ni svet.

Na Netflixu postoji serija snimljena po istinitoj priči, a na osnovi članka nagrađenog Pulitzerom. Zove se Unbelievable i riječ je o slučaju serijskog silovatelja u Americi tijekom nekoliko godina, od 2008. do 2011. Ta odlična serija posebna je po tome, a nadati se da to nije samo scenaristička mašta, što slučaj vode dvije policajke, obje kvalitetno i pažljivo obučene za odnos prema žrtvama, obje posvećene slučaju i istjerivanju pravde na neki specifičan način, žilav i ustrajan, a dosad neviđeno nježan. Prvi put, a priča sa silovanjem u centru smo se nagledali, imam dojam da ako se kultura odnošenja i shvaćanja silovanja mijenja i ako danas slučajeve počinju preuzimati takve policajke, možda se silovateljima malo crnije piše nego dosad.

Dogodio se i taj #Metoo, neuredan, neorganiziran, svakakav. Ali otkad se dogodio, malo je koja radna sredina (mislim pritom na zapadne) danas imuna na novu realnost – da ugrožavati i zlostavljati ženu na radnom mjestu nosi ozbiljne posljedice.

Pokušavam opisati kaleidoskopsku sliku svijeta u kojem živimo, nepravilnu, sastavljenu od razlomljenih raznorodnih komadića, ali punu nekih malih napredaka.

Pa ipak.

Godine 2019. u Velikoj je Britaniji ubijeno 149 žena. Broj 149 varira od godine do godine, ali već se godinama nije znatnije smanjio. To znači oko dvije ubijene žene tjedno. U 147 slučajeva ubojice su muškarci. Od tih 149, 91 je ubio sadašnji ili bivši partner. Sljedećih 12 ubili su sinovi ili posinci, a još 5 zetovi ili bivši zetovi. Samo 6 posto svih ubijenih žena ubile su žrtvama nepoznate osobe. Neki od ubojica muškarci su s već odležanim kaznama za nasilje, seksualno zlostavljanje, čak i ubojstvo iz nehata,a pušteni su iz zatvora nakon što je zaključeno da predstavljaju nizak rizik za okolinu.

Među ubijenim ženama mnoge su u trenutku ubojstva bile usred raskidanja veze ili braka s ubojicom, a mnoge su se već obraćale policiji, obitelji i prijateljima za pomoć, izražavajući strah za vlastiti život. U pedeset šest posto slučajeva zabilježena je pojava koja se naziva ‘overkilling’. Teško je direktno prevesti, a teško je i opisati. Overkilling znači da je ubojica žrtvi nanio znatno više ozljeda nego što je bilo potrebno da bi se žrtvu ubilo, što upućuje na to da čin ubojstva nije nagli trenutak neuračunljivosti, nego da ubojici pruža pozamašnu količinu užitka. Sedamdeset plitkih uboda koje je zadobila jedna od žrtava znak su ubojičinog kontroliranog ponašanja kojemu je namjera produženo mučenje žrtve prije nanošenja fatalne ozljede.

Prema službenim informacijama između 2002. i 2012., 6.1 % osoba osuđenih za ubojstvo bile su žene, što znači da preostalih 93,9 % čine muškarci. Dakle, i žene ubijaju, i žene ubijaju muškarce, i muškarci ponekad plate životom i to su sve istinite, činjenične izjave. No čak i ovakvom odnosu brojeva treba dodati pojašnjenje. Pokazuje se da je u većini slučajeva u kojima je žena ubila muškarca, učinila to nakon što ju je dotični, na ovaj ili onaj način, zlostavljao. Većini muškaraca koji ubiju ženu to nije prvi nasilni istup prema toj ili drugim ženama. Dakle, trendovi postoje, prilično se razlikuju u odnosu na spol, ali još uvijek ne postoji ozbiljna, službena, financijski poduprta inicijativa da ih se stavi u određeni okvir, da ih se sagleda kao nešto sistemsko, a ne kao izolirane incidente i da se tom problemu počne pristupati temeljito i dovoljno rano da žrtva još ima neku šansu da spasi živu glavu. Postoje incijative kao što je Counting Dead Women, formiranje baze podataka svih žena koje su ubili muškarci kako bi se počelo raditi na prepoznavanju obrazaca, ali one su usamljene, volonterske i bez dovoljno sredstava. Kad sam već spomenula silovanje da kažem i to da, trenutno, u Velikoj Britaniji 1.4 posto prijavljenih silovanja završava osudom.

Velika Britanija, usput budi rečeno, potpisala je, ali nije i ratificirala Istambulsku konvenciju.