Tako je govorila Virginija Woolf
Nekad su umjetnici bili crkveni miševi. Osim dvorskog pjesnika, dvorskog slikara i dvorskog kompozitora, svi ostali živjeli su na režimu mrvica kruha, gutljaja vina i okrajcima svijeća uz koje su slijedili svoje nezatomive kreativne impulse. Ne znam je li taj stoljetni pojam ubogih asketa odgovoran za stav koji i danas traje – osim od onih nekoliko jako slavnih, ekvivalenata dvorskih miljenika, od pisaca se i danas očekuje da shvate da za njih nema para. Tj., ponekad ili pomalo ima ali negdje je u formalizaciji odnosa s posrednicima između njih i publike utkano vjerovanje da je umjetnost sama sebi plaća i da je novčana naknada nešto u svojoj biti profano. Pogotovo u ovo strašno doba krize kad se zna da su knjige prve za koje nema sredstava.
Tako mi neki dan stiže email od izdavača iz strane zemlje. Objavili bi moju dramu u zbirci s još dvije hrvatske drame. Odmah mi zaigra srce. Nema ništa ljepše od vijesti da je drama prešla granice da se negdje sama od sebe izborila za pažnju.
Međutim skrolam dalje niz blackberry dok se probijam pored radova na cesti oko stanice London Bridge – i onda naglo stajem. Nekoliko prolaznika-sardina zabiju mi se u leđa pa se prvo njima ispričam što sam stala jer bonton megalopolisa nalaže stalnu uličnu fluidnost. Naglo zastaju samo nemušti turisti. No, ostavimo digresiju po strani. Zastanem jer sam stigla do rečenice koja glasi – kao što možete zamisliti, ovo izdanje neće biti profitabilno, makar će za izdavača biti vrlo prestižno. Već smo od jednog od tri pisca dobili potvrdu da neće tražiti honorar. Sad čekamo na vas i drugu spisateljicu.
Ne znam zapravo što se čudim, jer to svakako nije prvi put, ali valjda stalno očekujem da će se izdavači okaniti tih perfidnih taktika. Osim navedene, druga popularna je odmah reći piscu da je budžet minimalan, a pisaca mnogo, da se od izdanja ne očekuje zarada, te budu li zahtijevali honorare, dovest će cijeli projekt u pitanje.
Ta taktika djeluje na tri razine. Možda bi pisac i odlučio biti ‘nerazuman’ i zahtijevati svoj honorar, ali kako kad mu je lijepo rečeno da to što on piše nitko neće kupiti. A pisac je to čuo već mnogo mnogo puta, čak su mu i oni mali trjumfi kad se našao na zavidnim mjestima ljestvice čitanosti u Pola ure kulture, ukaljani time što zna da se rangiranje provodi na uzorku od šest prodanih knjiga. Pa tako ne samo da je zapravo umišljeno očekivati honorar nego još i riskira da sam sebi našteti i da si zatvori vrata jedne nove kulture, jezika i publike. A rijetki su pisci koji će između honorara i priznanja izabrati honorar.
No naravno u tome je poanta, to i ne bi uvijek trebao biti izbor. Pa kako je pisac već istreniran da se njegov rad ne mjeri novcem, uglavnom pristaje. Kao, pa neću se od tog honorara obogatiti, time se tješi. Jer doista, uskraćeni honorar platio bi možda večeru za dvoje u nekom od zagrebačkih restorana u koji zalaze ljudi u čijim zanimanjima novac nije sramotna stvar.
Pisca koji ne pristaje vrlo brzo počne biti glas da je ‘težak’, ‘zajeban’ ili kako se to lijepo kaže na stranom jeziku ‘alav na pare’.
Pa sad, kriva kakva jesam zbog stalnog osciliranja između pristajanja i alavosti, ne mogu da se ne zapitam odriču li se honorara, ili čak svojih redovitih mjesečnih plaća, svi oni koji stoje između pisca i publike. Ljudi koji se bave koricama knjiga, čiji trud ne pokušavam umanjiti, ali pitam se rade li i oni na principu neprofitabilnosti, ali zato prestiža?
Vlada i neko nepisano pravilo da što je više autora u knjizi to je manja šansa za honorar. I to se smatra samo po sebi jasnim. Shvatit ćete, puno pisaca, puno honorara, pa kamo bismo stigli kad bismo svakog plaćali. Pokušajmo zamisliti da nije riječ o knjizi već o fasadi. Fasada je velika, trebat će bar deset malera da ju okreči. Zato ih nećemo platiti. Da je jedan, ajde de, ali deset je, shvatit ćete, previše.
Tu su zatim i razna kazališta od malih, nezavisnih, amaterskih do pojedinih velikih, a u krizi, koja bi izvodila tekstove, ali za, očekuje se da pisac shvati, najmanju moguću cijenu, pa i tu zatim pisac često mora utjerivati mjesecima, i u ponekim slučajevima nikad ne utjerati.
I tako, umjesto da s godinama, etabliranjem u više u nekoliko sredina, popularnošću, izvođenošću itd. stiže sve više honorara, gomilaju se samo prigode za prepucavanje o njima. Trebala sam obratiti pažnju na savjete Virginije Woolf i onaj drugi dio rečenice koji se obično zaboravlja. Za pisanje je potrebna vlastita soba, ali i mjesečna renta.