Utroba

Samo nekoliko dana nakon britanske kraljice koja je doživjela devedeset šest, umrla je Hilary Mantel, prerano, tek sa sedamdeset godina. Umrla je nakon cijeloživotnog natezanja s kroničnom bolešću. Ostavila je veličanstveni opus u kojem kao kruna blista trilogija o Cromwellu, kao kruna recimo Henrija VIII., Cromwellova glavnog antagonista.

Iako je glavni lik njezine kapitalne trilogije muškarac, prijelomna politika toga doba koja je zauvijek obilježila Veliku Britaniju, događala se zbog i nad ženskim tijelima, razvlačeći ih od ljubavničkih kreveta preko prijestolja do stratišta.

Hilary Mantel se tretmanom ženskog tijela tijekom povijesti bavila i zbog dugogodišnje borbe s vlastitim tijelom. Kad je imala dvadeset sedam godina, šesnaest godina nakon prve, neopisivo bolne menstruacije, dijagnosticirali su joj endometriozu. Za one koji i dalje ne znaju, a ima ih jako mnogo, endometrioza je kronična bolest zbog koje se stanice endometrija (sluznice koja oblaže maternicu) pojavljuju drugdje u tijelu, a gdje im nije mjesto, i ponašaju baš kao maternica, poštujući mjesečni ciklus. Zadebljavaju, ljušte se, krvare (gdjegod se zatekle) i višestruko pojačavaju menstrualnu bol.

Dobila je tek oskudne informacije, a bila je već navikla da ju svi tretiraju kao da pretjeruje, kao da je osjetljiva, kao da ima nizak prag tolerancije i da zaista gnjavi godinama tražeći dijagnozu. Podvrgla se operaciji. S dvadeset sedam godina ostala je bez dijela crijeva, bez maternice i bez jajnika. Probudila se kako kaže ‘suočena s čudnom budućnošću – bez djece, u preranoj menopauzi, s uzdrmanim brakom koji će se uskoro raspasti.’ Usprkos radikalnoj operaciji bolest se vratila. Napokon, to je kronična bolest. Nakon radikalne operacije i terapija je bila radikalna. Hilary se od sitne mršavice, praktički preko noći, pretvorila u osobu prekomjerne težine koje se nikad nije otarasila i koja joj je skrenula život na drugačiji kolosijek. Govorila je da je to slabo zdravlje razlog što je postala spisateljicom. U protivnom,  bila bi nešto drugo, ratna dopisnica ili odvjetnica. Kakav bi to gubitak bio za čovječanstvo i kako je to konfliktna misao – da je njezin veličanstveni opus posljedica životno dugog mučnog pregovora s vlastitim tijelom.

O endometriozi i vlastitom, ekstremnom iskustvu s tom bolešću napisala je 2004. članak u Guardianu. Te sam godine došla u London, ali kako nova zemlja postane tvoja tek nakon određenog vremena kad nađeš, među ostalim stvarima i svoje novine, taj mi je članak promakao. Možda bi mi upalio lampicu. Jer ni meni, gotovo dva desetljeća, nitko nije rekao da menstrualna bol od koje se pada u nesvijest nije normalna. Sve dok 2009.nisam dobila slučajno dijagnozu od koje sam odahnula. Jer kad ti nešto nađu na ultrazvuku pa te šalju na markere, otvaraš šampanjac kad ti objave da je endometrioza. I meni su, kao i mnogim, mnogim ženama koje kao Hilary, kao ja, konačno dobiju dijagnozu nakon mnogo, mnogo godina što su ‘jako osjetljive’ i ‘puno drame’, savjetovali trudnoću kao lijek. Osim što je trudnoća kao lijek za bilo što osim opsesivne želje za djetetom vrlo upitna strategija, mnogo je već svjedočanstava da endometriozu baš i ne liječi. I ja sam se podvrgla operaciji, ali ipak trideset godina kasnije nego Hilary. I tko zna, možda je u pitanju bio sposoban kirurg, visoki standard hrvatskog zdravstva, tehnološki i medicinski napredak, moja konstitucija, ali probudila sam se tek s oštećenim jajnikom. Što je imalo posljedice, ali sve je uvijek relativno. Ukratko, imala sam sreće. Godine 2018.Lena Dunham je u eseju za Vogue pisala o svom iskustvu s endometriozom zbog kojeg se, u trideset prvoj godini, podvrgla histerektomiji i to nakon što se prijavila u bolnicu i kategorički odbila otići dok se ne nađe način da bol koja ju godinama slama prestane.

O endometriozi se danas zna više nego prije deset godina, a svakako više nego prije trideset. Ali i dalje se ne zna dovoljno, a govori malo. U svim člancima koje je danas moguće naći o endometriozi, kao refren ponavljaju se svjedočanstva o tome koliko dugo žene ‘gnjave’ i inzistiraju prije nego netko njihovu bol shvati ozbiljno. A to su samo one koje se uopće usude dovesti u pitanje liječnički autoritet.

Nezainteresiranost za dobrobit ženskog tijela kroz povijest zapanjujuće je obrnuto proporcionalna važnosti koju su igrala u prijelomnim povijesnim događajima kao što je i nedostatak istraživanja ženskih bolesti eklatantan.

Na trapezu ženske plodnosti nesigurno su balansirale i u ponor se stropoštavale dinastije. U ‘negostoljubivim’ maternicama gasili su se nebrojeni budući prijestolonasljednici. Tko zna u koliko se Shakespeareovih drama zapravo radi o endometriozi. Mnogo je signala da su danas stvari bolje. Da menstruacija ulazi u mainstream tematiku i da je sa ženskog tijela skinut veo srama i nečistoće. Da je suvremena medicina rodno ravnopravnija.

Pa ipak, da se ne bismo opustili, izbori se danas opet gube i dobivaju svojatanjem ženskih utroba.