Zašto konačno volim Seks i grad

Gledam jednim okom neki stari crno- bijeli krimić. Onako, solidno napet, s onom malo prenapregnutom starom glumom. U jednoj sceni par izlazi na ulicu i zatječe čovjeka kako leži na cesti pogođen metkom. Kamera se krupnim kadrom baci na junakinju filma koja vrisne od užasa, sve pritiščući šake na lice, dok se junak filma, valjda potresen na unutra, već nadvija nad žrtvu da vidi može li pomoći.

Kako se nisam jako uživila u film, doživljavam i scenu izvan konteksta i nešto mi strašno ne štima. Nešto me žulja. A ono što me žulja su tisuće takvih scena u podsvijesti. Opće mjesto filmske industrije – žena koja vrišti i, u najboljem slučaju, zarije glavu u partnerova prsa i muškarac koji se tim istim prsima baca na opasnost jer si ne može pomoći. Oni su takvi, automatski poduzetni, to njima ide samo od sebe, ne može se zaustaviti.

Žulja me jer se ne mogu sjetiti kad sam to zadnji put vrištala i kad sam vidjela neku ženu da vrišti pored potresnog prizor, a nisam sigurna ni da su muškarci, baš po defaultu, tako hrabri i puni inicijative.

I zato mi ide na živce sve više filmova. I nekadašnjih i današnjih. Još nekako te stare trpim, jer mislim, nisu oni bili krivi što nisu znali i što se žene još nisu bile trgnule. Najteže se i trgnuti iz navodne slobode. Ali me nenormalno nervira što su svi mitovi ostali isti: žene su prevrtljive i nelojalne, rado vrište, pohlepne su i kao svrake ne mogu odoljeti sjajnim stvarčicama, uvijek ih se nečime može podmititi. Žene uvijek donose nevolju, a kao što znamo, gdje muškarac stane tu samo pusta sreća sija. Žene su majke koje trpe, i trpe, i cijeli život samo trpe nesreću, i zato im se divimo.

Obrušila se kritika na novi film Seks i grad kao tuča. Skupili se sve neki pametni i obrazovani ljudi i kritiziraju Seks i grad sa svih mogućih pametnih stajališta. I predvidljiv je, i površan, i nerealan, i plitak, i nema kraja toj listi. Dapače, poneki se kritičar, sa svog Olimpa pameti, čudi kako je moguće da žene koje sjede oko njega u kinu ne primjećuju sve te bolno očite stvari. Pa zato što su žene glupe. Kome to još nije jasno?

Moja pokojna baka zadnjih nekoliko godina života nije zatvarala usta.Daš joj samoglasnik, satima nije prestajala. Slušajući snimku razgovora s njom koju sam napravila prije nekoliko godina, prvi put sam primijetila jednu njezinu opasku. Rekla je da je desetljećima šutjela. Deda je pričao, deda je filozofirao, deda ju je psovao, a ona je samo poginjala glavu i šutjela. Kad je deda umro, a s njim i dobar dio nje, moja baka je progovorila i sljedećih se petnaest godina nije mogla zaustaviti.

Zato, uza sve prigovore koje sam tijekom godina imala na tu, da, plitku i preglamuroznu i nerealnu seriju, konačno volim Seks i grad. Jer to je serija o ženama.

Zbog svih onih filmova i serija o muškarcima, zbog svih silnih sati moga života koje sam provela gledajući zatvorske filmove, vesterne, policijske serije, ratne filmove o ratovima u kojima žene ne postoje, a dečki divljaju kao u pješčaniku. Zbog svih tih beskrajnih sati provedenih gledajući stvarno ozbiljne i bitne situacije koje veličaju muški bonding, muški kod časti, mušku lojalnost, mušku hrabrost, mušku borbu, muško čovječanstvo, a žene se pojave u jednoj sceni u kojoj polugole sapunaju auto dok zatvorenici kopaju rov. Zbog kompletne filmske industrije i svih filmova u kojima se žene povlače iz sobe i ostavljaju muškarce da razgovaraju o bitnim stvarima, zbog svih scena u kojima plaču i preklinju ih da ne odlaze jer je opasno, a oni ih otrgnu od sebe i odu jer je zov pravde jači. Zbog svih scena i svih muškaraca koji čekaju vani u hodniku dok žena rađa i zbog svih scena u kojima se ženu doslovno

skida s kurca jer se mora bježati kroz prozor, zbog svih filmova u kojima žena može biti super heroj jedino ako se radi o parodiji.

Ali jedna serija o ženama, prva takva serija o ženama, ako ne želi biti prezrena, mora zadovoljavati sve kriterije i obraćati se svima i biti u svakom pogledu točna, istinita, realna, socijalno slojevita, kritična, napredna, ali i sve ono drugo što serija mora biti da bi bila uspješna.

Seks i grad je i površan i nerealno glamurozan. I te četiri žene su WASPice, ne odražavaju niti stvarnu demografsku, niti stvarnu financijsku sliku svijeta. Politički se ne opredjeljuje, prilično infantilizira određen broj tema i slavi modu preko svake mjere. Ali glavni likovi su četiri žene koje nisu ni mlade, ni baš lijepe, a ni supruge, barem ne po vokaciji.

U filmu su, usprkos mnogo većem budžetu no što ga je imala serija, usprkos najnaprednijoj šminki i prepametnom osvjetljenju, junakinje žene u četrdesetim godinama. Imaju bore, jedna ima ‘konjsko lice’, jedna ima krive noge i ružne zube, jedna ima debele bokove, a jedna naprosto ima pedeset godina. Nijedna ne izgleda izgladnjelo i zapeglano kao one u ‘Kućanicama’, one su svjetske ikone, a nijedna nema dvadeset i pet savršenih, preplanulih, vitkih, plavokosih, bjelozubih, sisatih, bezopasnih godina. Muškarci su bitni, ali sporedni, i sve one nekako opstaju, čak su često i sretne. To je već totalna subverzija.