Zemlja zdravlja i sigurnosti

Kako se civilizacija razvija tako se društva sve više brinu o zdravlju i sigurnosti svojih građana. Nekad je društvima pucao prsluk za njihove građane, hoće li se negdje otrovati, polomiti, hoće li ih netko prevariti, napasti… A danas društvo toliko radi za nas da bismo zatvorenih očiju mogli kroz život. Meni se već sad čini da živimo na kraju spektra, tamo gdje je kazaljka društvene brige poludjela i dobrano ušla u crveno, ali kad pomislim kako ću na ova razmišljanja reagirati za desetak godina -vjerojatno ću se sama sebi slatko nasmijati. Ili ću, možda, samu sebe prijaviti Centrali zbog subverzivnog razmišljanja.

Ja, naime, živim u Zemlji zdravlja i sigurnosti (eng.Health and Safety). Zdravlje i sigurnost, to je sistem mjera koje glume da su tu kako bi nama, građanima, život bio bolji i sigurniji. Protiv takvog jednog sistema teško se pobuniti jer zvuči nezahvalno buniti se protiv vlastitog zdravlja i sigurnosti. S druge strane, budući da je čitav koncept dizajniran upravo kako bi minimalizirao tradicionalni ljudski kontakt, više se ne zna niti kome se možemo buniti budući da mjere zdravlja i sigurnosti anuliraju odgovornost, a ne zna se ni s kime bismo se to mogli pobuniti budući da smo sistematski manje u kontaktu s ljudima, a u bilo kakvoj kolektivnoj atmosferi osjećamo se jednako nelagodno i neasimilirano kao na prvoj cugi u srednjoj školi.

Što je sasvim logična posljedica socijalne atmosfere u kojoj se kao vrhunac zabave i razbibrige reklamira recimo Wii. Mi ga imamo pa znam o čemu govorim. Kupili smo ga u jednom naletu hipnoze. Kad kažem ‘mi’, to sam ja jako lojalna i velikodušna. Uglavnom, Wii je, da vam ga najkraće moguće predstavim, jedan vrlo napredni oblik video- igre koji, u odnosu na prethodne generacije, pruža neslućene mogućnosti. Wii je bežičan pa možete skakutati po čitavoj sobi dok igrate tenis, ping- pong, boks, kuglanje, bejzbol, itd. protiv virtualnog partnera na ekranu. Možete igrati i s partnerom protiv više njih, a možete pozvati i prijatelje ( pjesmi i šali nikad kraja) makar već i vrapci na grani znaju da koncept Wii-ja ima upravo suprotne implikacije od omogućavanja druženja u grupi. S minimalnim poznavanjem psihologije trebalo bi biti jasno da prednost bavljenja sportom i društvenim igrama nije samo u skupljanju bodova protiv protivnika nego da tu neki faktor igraju i socijalizacija, fizička aktivnost, svježi zrak i druge stvari, i da Wii u tom smislu ne bi trebalo ukinuti, ali bi možda trebalo globiti. Međutim, upravo je u tome uspjeh Wii-ja – da vam za igru ne traba nitko i da je možete obavljati ležeći na kauču.

Pa kako više nemate tu neku prirodnu grupu ljudi kojoj biste se obratili, nego ste stalno sami, tako ste onda i podložniji prihvaćanju nečuvenih pizdarija koje vam se, malo pomalo, uvlače u život,a sve pod krinkom zdravlja i sigurnosti. Naprimjer, odlazak na masažu podrazumijeva ispunjavanje dvije A4 stranice upitnika. Kako ste čuli za nas, bračno stanje, od čega bolujete, jeste li na nekim lijekovima, jeste li imali estetske zahvate nedavno, jeste li imali ginekološke zahvate, pušite li, pijete li, adresa, ime, prezime i broj telefona vašeg liječnika… budući da je to sve nužno znati prije nego se čovjek podvrgne nečemu tako ozbiljnom kao što je masaža. Možete odbiti, a onda vam oni odbiju pružiti uslugu masaže. Pa se vi bunite.

Ako vas u restoranu ili u avionu zaboli glava, osoblju nije dopušteno da vam daju tabletu protiv bolova. Vi se možete previjati od boli, a konobar može imati aspirin u džepu, ali ga zakon o ‘zdravlju i sigurnosti’ prijeći da vam ponudi tabletu.

Zaplakano dijete u školi nastavnik ne smije utješiti zagrljajem ako u sobi nije prisutna još neka odrasla osoba. Jer to bi dijete moglo kod kuće ispričati da ga je nastavnik grlio. A izmedju ‘grlio’ i ‘dirao’ tanka je linija.

Kamo god se okrenete gleda vas kamera. Kome da se bunite protiv toga kad kamere nisu tu da bi nadzirale vas- već su tu zbog vaše sigurnosti.

Raspravlja se o propisu koji bi policiji i vlasnicima klubova dopustio posjedovanje baterija s ultraljubičastim zrakama koje bi, uperene u gostove nosnice, otkrivale tragove ušmrkanih opijata. Ali tko nema što skrivati, ne mora se ni bojati. Pa sad razmislimo o tome kako se zove ovaj društveni poredak. Ili da se pobunimo?

Prije nekoliko dana sjedila sam u omiljenom kafeu u mom kvartu. Odem ponekad tamo sama, sjednem pred veliki prozor koji gleda na glavnu ulicu i gledam svijet kako prolazi. Zapisujem natuknice u blok. Prija mi tišina. Tišina? Nju sam primijetila neki dan. Za svakim stolom sjedi netko sam, sa svojim laptopom, i-podom u ušima, kavom sa strane i ponekim kolačem. Svatko od nas zadubljen u svoj posao, netko možda na mejlu u intenzivnoj komunikaciji s nekim virtualnim, svatko u svojoj javnoj tišini. Za jednim stolom u kutu sjede dvoje i sasvim tiho pričaju kako ne bi ometali druge. I shvaćam, šokirana, dvoje ljudi koji se nalaze u kafeu da bi licem u lice popričali postaju eksces.