Žene u 21. stoljeću – kako probiti stakleni zid

Odrasla sam uzimajući ravnopravnost spolova zdravo za gotovo. Žene i muškarci su jednako vrijedna, jednako zaslužna, ravnopravna ljudska bića i meni kao ženi ništa nije manje dostupno nego muškarcu.

U mojoj obitelji, doduše, nije bilo praktične ravnopravnosti. Moja mama je znala da nije njezina dužnost da sve kućanske poslove obavlja sama, samo je tata odbijao da se napije s vrela spoznaje.

Bila je, kao i feminizam sam, žrtva jasnog, a ključnog previda – ravnopravnost počinje u sudoperu punom prljavog suđa, tamo negdje u ponoć prije spavanja kad se nikome ne da zarolati rukave.

No za stolom, u raspravama, u filozofskom pravu glasa, u kulturi razmišljanja i razgovora, u našoj kući nije bilo rodnih razlika. Moja mama je vozila auto, radila, brinula o kući, matematičkim čudima rastezala mali kućni budžet, a da je došlo stani- pani i da je netko u našoj obitelji morao sjekirom na bizona, ja bih pare stavila na nju.

Meni su pružili sve što su u ondašnjim okolnostima mogli, obrazovanje i kolikogod samopouzdanja su u mene mogli uliti. Odgajali su me da se ne udam prerano ( i donedavno su se potajno bojali da sam lekciju pretemeljito svladala ). Koketirali su s idejama iz Slobodne djece Summerhilla i, u duhu humanizma i najsjajnijih primjera iz književnosti, uvjerili su me da je cijeli svijet nadohvat ruke i da ljudsko biće ima pravo pokušati ostvariti što god poželi. I na svemu tome sam im neizmjerno zahvalna.

Nisu mi rekli, ali vjerojatno nema načina da se neke lekcije uključe u obrazovni sustav, da je svijet prepun nevidljivih zidova i da se anamneza jedne svijesti sastoji od stalnog i bolnog rušenja mitova s kojima odrastamo – o ljudima, o partnerima, o uspjehu, o sreći, o ambiciji, o prijateljima, o povijesti, o pravima, o ravnopravnosti i o sebi.

U popularnoj tv- emisiji u kojoj svakodnevno gostuju uspješne, poznate žene, mahom srednje dobi, a koju gledam dok uporno guram pedale na nekoj od sprava u teretani, na kojima proćerdavam svoje vrijeme spajajući tako neugodno s beskorisnim, povela se rasprava o izborima (ne onima koji su nam nedavno ponovno doveli konzervativce na vlast, nego životnima). Tri su gošće, sve tri glumice s dugim karijerama i tek nedavno zasnovanim obiteljima, mahom izjavile kako bi, kad bi mogle ponovno birati, izabrale da budu majke i žene, a karijera bi se odrekle. Poručuju mladim ženama da ne odgađaju majčinstvo i da nije sasvim nemoguće imati oboje, ali su žrtve prevelike.

Da mi kosa već nije bila mokra od trčanja na traci sigurno bi se digla do plafona. Pomalo zbog onih ranije spomenutih knzervativaca i njihovih vrijednosti. Pomalo zbog silnih sličnih kretanja posvuda u svijetu. Pomalo zbog svih onih žena u pedesetima i žezdesetima koje su se usudile prvi put progovoriti o tome kako li je samo pakleno bolno i zagušljivo provesti cijeli život između štednjaka i pelena.

Ali najviše zato što nigdje, osim u privatnim zapećcima, ne vidim pravu, istinsku raspravu o tome što su nam izbori i kako u praksi izgledaju. I zato što ni žene mahom nisu svjesne. Razumijem ja ove gospođe koje bi izabrale da budu samo majke. Razumijem ih jer su danas, na pragu starosti, potpuno iscrpljene od ‘ravnopravnosti’ i sad su vjerojatno još ljuće nego onomad kad nisu imale pravo

glasa. Jer ravnopravnost se, naime, nije dogodila. Dogodilo se to da su žene dobile pravo da se s muškarcima natječu u njihovoj igri. Po njihovim pravilima.

Budući da su nove i moraju se dokazati, one nastoje igrati igru još bolje i predanije od muškaraca. A igra je kreirana tako da ju igrate predano, fokusirano, postojano, izdržljivo, neemotivno, ratnički, osvetnički, bez predaje. Igra je, dragi moji, kreirana tako da vam netko drugi odgaja djecu i pomaže u profanim svakodnevnim stvarima. U takvoj igri, s takvom podrškom, postiže se individualni ljudski napredak koji nam je svima cilj i misao vodilja. U njoj se onda može i uživati.

Zato mi je jasno da su spomenute žene izbezumljene i razočarane i da osjećaju kako stalno negdje podbacuju. Igra je stvorena da bi bila podijeljena između igrača i podrške, a ne da vozite formulu 1 i da sami izlazite promijeniti gume (opet famozne gume ).

Izbor je, dakle, prividan. Stakleni zidovi su na svakom koraku, a pokret koji mnogi danas smatraju zastarjelim i preživjelim bio je samo uvertira. Ono što nam preostaje i što će biti zadatak dugo, dugo vremena u budućnosti jest promijeniti pravila igre. Podrediti ih zahtjevima oba spola. Drugim riječima, preoblikovati tisućljetne sustave razmišljanja u oba spola. A taj zadatak počinje u onom dobrom starom sudoperu s kojim se moja mama družila svakog dana do kasno u noć i u kojeg i ja buljim, nešto manje redovito i manje pomireno, i često uz pratnju fraza s kojima ne želim ovdje završavati tezu.