Zong, 2015.
1781. oko sto pedeset afričkih robova ubijeno je na brodu Zong koji je putovao od Gane do Južne Amerike. Gotovo pred kraj puta, zbog nekih nautičkih pogrešaka, brod je propustio stati u Tobagu i obnoviti zalihe vode. Kapetan je navodno bio bolestan, a njegove dužnosti mlađi odgovorni provodili su aljkavo te se brod našao u nebranom grožđu: kopna nigdje na vidiku, a vode za još samo nekoliko dana. Prema tadašnjim zakonima ako bi dobavljači na putu naišli na okolnosti koje bi zahtijevale da se riješe tereta u svrhu opstanka posade, osiguravatelj je bio dužan isplatiti odštetu. Nekoliko stotina robova na brodu (iako ih je bilo dvostruko više nego što su mjere sigurnosti dopuštale) spadalo je u kategoriju ‘osiguranog tereta’. Kad je ponestalo vode, posada je počela robove bacati u more. Po istom protokolu kao i tijekom spašavanja – prvo žene i djecu, zatim muškarce.
Kasnije su isplivale teorije da vode baš i nije ponestalo, nego su uvjeti na brodu doveli znatan dio robova u tako bijedno, neuhranjeno, zaraženo stanje da ih nitko ne bi kupio te se ideja da ih se pobije i potražuje osiguranje nametnula profitabilnijom.
Čemu sad ta priča o strašnoj, ali dokinutoj ropstvom obilježenoj prošlosti? Prije nekoliko dana se oko osamsto ljudi utopilo u mediteranskom moru, nadomak Europi. Bili su iz više zemalja, jedne te iste eksploatirane Afrike, a barci se ni ime ne zna.
Jesu li ti nesretnici što su se utopili u karipskim vodama htjeli na brod za Ameriku? Nisu. Jesi li htjeli da ih Britanci, Francuzi, Belgijanci, Portugalci, Talijani, Španjolci i Nijemci dođu kolonizirati? Pa, bogami, nisu. Da im zatiru identitete, da ih preziru i da ih se gade, da ih uposle isključivo kao roblje i služinčad, da im otmu vrijednosti, iskopaju prirodna bogatstva i, na kraju,da odu, nastavljajući podupirati sve najgore lokalne režime koji proizađu iz traumiranih, frustriranih, osiromašenih vremena i onda se vraćati da ih jadne spašavaju od njih samih okupacijama raznih vrsta. Na sve je odgovor i dalje – nisu.
I sad, oprostite mi na simplifikaciji kompleksne političko-ekonomske prošlosti. Sada ti nesretnici ponovno završavaju u vodama nadomak granici sa zapadom.
Sad su se u čamac popeli svojom voljom (taj termin koristim prilično slobodno ) i sad se očajnički, kao jedinog životnog spasa, pokušavaju dočepati obale koja ih s gnušanjem odbija.
Na tom putu opet netko zarađuje. Sad su to trafikanti. Oko soma i pol eura po čovjeku. Sad to ne plaćaju bogati robovlasnici. Sad plaćaju Afrikanci. Plaćaju i Palestinci i Arapi. Mnogi od tih što nisu ‘mi’, a mi im ‘pomaženo’. Po svjedočenjima koja je prije nekoliko dana objavio Independent, oni s nešto svjetlijom kožom u hijerahiji te nakaradne plovidbe prolaze malo bolje. Oni borave na gornjoj razini u utrobi broda, nešto bližoj svjetlu i zraku. Zaključani na najdubljoj razini, bez zraka, bez danjeg svjetla, bez vode, bez wc-a, udišući otrovne pare naši su Afrikanci, opet, uvijek najniži na ljestvici. Ako se pobune, pokušaju izaći na zrak, traže bolji tretman, završavaju u moru. Bace ih trafikanti. Jer hoće mir na barci.
I opet ih je, jasno, previše na svakom brodu. Toliko da se prevrnuća događaju često. Stotine koji se usred noći nađu u moru kad se barka prevrne više nisu pod ingerencijom trafikanata. Oni postaju humanitarna katastrofa o kojoj se, htjela ne htjela, mora brinuti Europa. Spasilačke operacije nemaju dovoljno sredstava za svladavanje situacija kojima se gabariti eksponencijalno povećavaju, a od vlada raznih europskih zemalja ne dobivaju dostatnu pomoć. Postoji sumnja, naime, da podupiranje spasilačkih operacija služi kao zeleno svjetlo većem broju nesretnika da se odvaže na pogibeljni put. Iako nadležne organizacije upozoravaju da je ta informacija netočna i opasna.
Dok se u Briselu odvija hitno sazvani samit na kojem treba uspostaviti nove mjere za saniranje katastrofe, svuda po Europi, a posebno u predizbornoj Britaniji, novinama vitla ta stalno i stalno aktualna debata. Što s došljacima? Kamo s njima, s kojim sredstvima? U desnim ih novinama nazivaju štetočinama, spominju se i naoružani brodovi koje bi trebalo poslati da nas obrane od najezde.
Pet tisuća nova je dogovorena brojka na samitu. Toliko će preplovjelih izbjeglica Europa primiti i apsorbirati, a druge će novim hitnim postupcima pokušati vratiti. Pet tisuća kap je u moru. Malo je metafora na prvu loptu, ali kap u moru koje Europu dijeli od kontinenta u čijoj nestabilnosti trajno, a zadnjih desetak godina intenzivno, sudjeluje. I uporno odbija prihvatiti odgovornost za posljedice.